Sa 17 okončala karijeru
Tužan kraj teniserke porijeklom iz Hrvatske: "Ocu sam jedom u autu rekla: 'Okreni se, gotovo je...'"
Nadja Mihalić, nekada velika teniska nada španskog tenisa, otvoreno priča o teškom putu ka vrhu i bolnom rastanku sa sportom koji je godinama bio centar njenog života. U svojoj autobiografiji „Los que no llegaron“, knjizi koja slavi one koji nisu stigli do vrha, teniserka hrvatskih korijena otkriva šta se dešava iza kulisa profesionalnog sporta, izvan reflektora i terena.
Od malih nogu, tenis je za Nadju bio sve. Uzela je reket u ruke sa svega pet godina s jasnim ciljem da postane broj jedan u svijetu. Treninzi su joj zauzimali svaki dan, a porodica je žrtvovala stabilnost i finansije kako bi joj omogućila najbolje uslove za napredak. Njena karijera ubrzo je prerastala u životno opredjeljenje, ali i u teret koji je sve teže mogla nositi
“Nekada mi je tenis bio kao partner za cijeli život, mislila sam da ćemo ostati zajedno do kraja,” kaže Mihalić. “A onda se sve svelo na jedno pitanje: ‘Kad ćeš već prestati?’” Nervna tenzija, pritisak da opravda očekivanja i stalna borba sa ličnim sumnjama potkopavali su joj motivaciju sve dok nije shvatila da više ne uživa u sportu koji je nekada toliko voljela.
Na kraju je, sa svega 17 godina, donijela tešku odluku o prekidu karijere.
“Ako ne mogu više da igram iz strasti, onda to više nije moj put,” prisjeća se Mihalić. U trenutku kada je shvatila da ni finansijski resursi više ne mogu pratiti njenu tenis ambiciju, odlučila je da kaže stop.
Oglasi
Nakon povlačenja iz profesionalnog tenisa, Nadja je iskoristila stipendiju za studije u SAD-u, gdje je završila Inženjerstvo nanosistema i stvorila novu životnu perspektivu. Danas radi kao šefica logistike proizvoda u jednom američkom brendu urbane mode i ističe da život izvan tenisa može biti jednako ispunjen i vrijedan poštovanja.
Nadja je trenirala sa velikim prijateljicama Paolom Badosom i Sarom Sorribes, koje su napravile daleko veće karijere.
29-godišnja bivša teniserka odustala je mahom i zbog toga što su njeni roditelji mnogo ulagali, te je bila svjesna da bi mogli ostati bez svega. ""A šta ako ne uspiješ?", upitali bi je.
"Mentalni napor bio je zastrašujući. Trebala sam biti najbolja, a odjednom su se sva pitanja svodila na: 'Kada ćeš odustati? Zar ne vidiš da nećeš uspjeti?' Briznula bih u plač tokom treninga. Jednog dana, na putu do akademije u autu, rekla sam ocu: 'Okreni se, gotovo je." Da nije bilo financijske situacije, nastavila bih, jer sam imala 17 godina i još me čekao dug put, ali više nije bilo vremena za porodicu i morala sam donijeti odluku. Toliko je boljelo, bila sam toliko ljuta, osjećala sam se toliko nemoćno da od tada nisam htjela ništa znati o tenisu. Pokušala sam to izbrisati, kao da se nije dogodilo”, nastavlja, a glas joj i dalje odaje emocije:
Oglasi
Mihalić je ipak svjesna da postoje i oni mentalno jaki koji nisu odustajali unatoč svemu. Sama nije imala najbolje uslove, novac za opremu, sponzore... Ali sjetila se Novaka Đokovića.
„Svi igraju s kartama koje su im podijeljene. Ali pogledajte Đokovića, koji je trenirao uz zid svoje kuće, svoje zemlje u ratu.“
U Španiji, tenis je i dalje boli. Do ove godine nije mogla ni gledati turnire na televiziji. I još uvijek joj je nemoguće gledati filmove poput Williamsove metode ili novijeg Rivalsa, još jedne priče onih koji nikada nisu uspjeli, holivudske verzije.
„Svima ispod prvih 100, pa čak i ispod 50, teško je. Mnogi čak nemaju ni trenere jer si ih ne mogu priuštiti i zato se udružuju s drugima. Vrlo je uobičajeno ići s turnira na turnir sa suprugom ili porodicom u kombiju i živjeti u njemu. Poznajem neke koji su spavali u svlačionicama kluba u kojem su treniralii...“, otkriva.
Unatoč svemu tome, njena posebna žrtva na kraju joj je pomogla da pronađe karijeru: sada je voditeljica logistike proizvoda u WrldInvsn (izgovara se World In Vision), urbanom / streetwear brendu sa sjedištem u New Orleansu koji su pokrenuli nekoliko prijatelja s fakulteta. U tom smislu, nije toliko daleko od Rogera Federera, koji uživa u svojoj zlatnoj mirovini kao dioničar brenda On Running.
Oglasi
„U moje vrijeme postojali su Nike, Adidas, Puma i to je bilo to, ali razumijem da je moda zainteresirana za povezivanje s tenisom. Sada, da se igračica pojavi na terenu u Lacoste suknji koja košta više od 100 eura, pa, ne vidim to. Svakako se ne čini kao najbolji primjer, posebno za djecu, jer to [pristup svijetu luksuza] ne bi trebala biti motivacija za želju za tenisom“, tvrdi u vezi s flertom koji određeni ekskluzivni brendovi imaju s teniskim herojima.
Što se tiče trenutne, mnogo raspravljane kulture truda, koja hvali i navija za sportaše koji se natječu čak i kada su fizički i mentalno iscrpljeni (i sama je igrala u SAD-u s ozljedom kvadricepsa), razmišlja: „To je čista strast. Najbolji mečevi, ili u mom slučaju, oni koji su mi pružili najviše zadovoljstva, najiscrpljujući su, jer znate da možete dati sve i više ako vjerujete u sebe, čak i šepajući ili s grčevima. Moguće je i da su elitni sportaši malo iscrpljeni, hahaha.“
Unatoč svemu, smatra da je uspjela.
"Za mene je sve ovo uspjeh. Priča onih koji nisu uspjeli je najčešća, priča većine o kojoj niko ne govori: onoj djeci koja su dala sve i onim roditeljima i porodicama koji su se žrtvovali za njih. Uspjeti znači biti na fotografiji s trofejem, ono što se očekuje. Ali ja sam uspjela, možda ne kao teniserka, ali sam samostalna od svoje 18. godine, imam posao i mogu si priuštiti kuću. Situacija koju, nažalost, mnogi mladi ljudi danas ne mogu postići. Naravno, uspjela sam, na drugačiji način, ali uspjela sam", zaključila je Nadja.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
