Novak Đoković pozvao navijače iz Srbije: "Dođite, možda posljednji put igram ovdje"

"Zasad ide odlično, sve ide dobro. Nekoliko puta sam rekao da me motiviraju Grand Slamovi i igranje za reprezentaciju. Svi ostali turniri služe kao priprema za reprezentativne sedmice i grand slamove. Drago mi je što mogu biti na raspolaganju reprezentaciji i selektoru Viktoru Troickom s kojim sam osvojio Davis Cup, što mi je uz zlato na Olimpijskim igrama i Wimbledon najdraži naslov", rekao je Đoković i nastavio:

"Onda imaš članove svoje momčadi iza klupe, to ti daje vjetar u leđa, a format je takav da se sve izmijenilo i nemamo priliku toliko igrati doma. Zadnji put sam igrao pred našom publikom prije sedam godina u Davis Cupu, pozivam ih da dođu, možda je to zadnji put da igram ovdje."

Zatim je Nole govorio o uspjesima na Australian Openu, ali i o rivalstvu s Nadalom i Federerom.

"U tom trenutku nisam mislio da ću tako dobro nastupiti na tom turniru. Vjerujem da se neke stvari dogode s razlogom. Kad sam osvojio svoj prvi Grand Slam, vjerovao sam da mogu parirati Federeru i Nadalu, da se mogu uključiti u to rivalstvo.

Imao sam jedno trogodišnje razdoblje u kojem sam bio čvrsto na trećem mjestu i igrao polufinala i finala, ali nisam mogao savladati prepreku zvanu Federer ili Nadal. Zbog tog rivalstva morao sam dublje kopati po sebi, prepoznati način kako izgraditi svoje tijelo i um kako bih dovršio svoju igru.

To se sve češće počelo događati od 2011. Prekretnica je bio Davis Cup 2010. U Australiji sam uvijek imao veliku podršku naših ljudi. Moglo bi se reći da imam više razloga zašto tamo igram dobro.

Australsko ljeto, Melbourne tada živi za tenis, oni su velika sportska nacija. Uvjeti na terenu, noćne utakmice, još nekoliko faktora koji mi daju do znanja da mogu dati sve od sebe. Uvijek sam se trudio započeti sezonu na najbolji mogući način."

Govorio je zatim o snazi koju posjeduje. Kaže da je ima još od mladosti.

"Datira iz ranijih dana. U prvim godinama bavljenja tenisom imao sam primjer u svom ocu koji je i tada bio izuzetno uporan i vjerovao je u mene i kad ja nisam. Mojim roditeljima je to bio veliki izazov, jer sam odabrao jedan od najskupljih sportova u to vrijeme, a svi znamo koliko je to tada bilo teško.

Imao sam nekoga ko bi me natjerao da vjerujem u sebe, bez obzira tko je s druge strane mreže, a da poštujem protivnika. Svaka riječ i misao ima svoju snagu. Došlo je iz kuće. Zatim Jelena Genčić, koja je bila moja teniska majka, i Nikita Pilić, teniski otac, koji je trenirao jednog od najvećih teniskih prvaka, vodili su me. Mora se imati sreće jer smo moja obitelj i ja naišli na vrhunske stručnjake koji su mi znali pomoći i psihički i emocionalno. Tu dozu samopouzdanja i samouvjerenosti dugujem svima njima."

Veće prepreke na Roland Garrosu od Rafaela Nadala, za njega, pa ni za Federera, nije bilo:

"Vjerovatno ne. Pa i za mene i za Federera. Nadal je jedno razdoblje bio nepobjediv na tom terenu. Imao sam ga priliku pobijediti tri puta, a sjećam se da sam ga prvi put pobijedio 2015. godine. I ove godine kad on nije bio u formi, ja jesam, bilo je zahtjevno, znaš da se moraš popeti na najviši vrh i svaka pobjeda protiv njega vrijedi dvostruko više. To je najveći razlog zašto nisam skupio više naslova na Roland Garrosu."

Poslije povrede u Francuskoj zabrinio se za nastup na Olimpijskim igrama gdje je na kraju osvojio zlato:

"Prva pomisao bila je hoću li moći igrati Olimpijske igre. Bio sam puno više zabrinut za OI nego za Wimbledon. Prije operacije su me uvjeravali da će, ako operacija prođe dobro i budu pratili rehabilitacijski procesi, sve biti u redu, da ću biti spreman za OI, a bio je upitnik za Wimbledon. Svaki dan je bio bolji osjećaj i nakon finala Wimbledona otklonio sam sumnju da ću biti spreman."

Pamti prvi osvojen Wimbledon koji mu je bio veliki san:

"To se vjerovatno dogodilo jednom u mojoj karijeri, onaj doček 2011. kada sam osvojio Wimbledon. Od aerodroma, kolona ljudi, Skupština, gomila ljudi… Prilika da svoj narod predstavim onim ljudima koji su na mene utjecali na najbolji mogući način. I njima se taj san ostvario jer su svoje snove žrtvovali za moje. To su ljudi kojima puno dugujem i trudim se da uvijek imam tu svijest.

Wimbledon je uvijek imao posebno mjesto u mom srcu. S pet godina gledao sam Samprasa kako osvaja Wimbledon i tada sam se zaljubio u tenis. Zaljubio sam se u zelenu travu, u to da svi imaju bijele dresove, u tradiciju koju nema nijedan turnir. Velika većina tenisera sanja o osvajanju Wimbledona. Kad bih morao odabrati jedan turnir, to bi bio Wimbledon. AO ima malo bolje rezultate, ali mislim da sam rezultatski jako blizu Wimbledona. Tamo uvijek dobijem dodatan podstreh.”