Mlada biatlonka
Od najtežeg perioda do Svjetskog kupa - Iva Morić, životna pobjednica: "Mislila sam da je kraj" · Intervju
Iva Morić (22) danas nosi hrvatski dres, ali njen put do Svjetskog kupa bio je sve samo ne jednostavan. Rođena u Njemačkoj, u porodici hrvatskih korijena, još je kao djevojčica počela graditi svoj put kroz zimske sportove, a biatlon je u njen život ušao kada je imala samo 11 godina. Iako joj skijaško trčanje u početku nije bilo omiljeno, stvari su se promijenile kada je počela ostvarivati prve uspjehe.
Morić je vrlo brzo skrenula pažnju na sebe. Na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2022. godine osvojila je tri medalje i važila za jednu od velikih nada njemačkog biatlona. Međutim, naredne godine donijele su joj brojne izazove, kako na sportskom, tako i na privatnom planu. Zdravstveni problemi, ogroman pritisak, ali i teška bolest njene majke ostavili su dubok trag na mladu biatlonku.
U jednom trenutku ozbiljno je razmišljala da odustane od biatlona. Umjesto toga, odlučila je napraviti veliki zaokret i krenuti ispočetka. Krajem 2025. godine počela je nastupati za Hrvatsku, zemlju s kojom je od djetinjstva osjećala snažnu povezanost. Hrvatski biatlonski savez tada je njen dolazak predstavio kao novo lice reprezentacije, a danas Morić već nastupa na najvećoj svjetskoj sceni.
U razgovoru za SportSport.ba Iva Morić otvoreno govori o svom odrastanju u Njemačkoj, ljubavi prema Hrvatskoj, najtežim trenucima karijere, odluci da promijeni reprezentaciju, porodici, Svjetskom kupu, ali i generalno jednoj priči koja pokazuje da u sportu nema odustajanja. Možemo reći jedna od onih filmskih priča.
Za početak, ko je Iva Morić? Kako se rodila ljubav prema biatlonu?
– Rodila sam se u jednom malom gradu u Njemačkoj i od samog početka su mene i brata roditelji vodili na sve sportove koje smo željeli. Sve sam probala i najmanje mi se svidjelo skijaško trčanje, ali nisam odustala. Kada sam počela doživljavati prve uspjehe i kada me je prvi put biatlonski trener pitao želim li se okušati u biatlonu, iskoristila sam priliku. Imala sam samo 11 godina. Pucanje je odmah bilo za mene. Tako da nikada nisam odustala.
Oglasi
Tiho ste došli na mapu zimskih sportova, ali iza Ive je priča koja je posebna. Kako gledate na trenutni put?
– Sasvim sam zadovoljna svojim putem, s tim da imam jako puno osobnih problema kroz koje sam prolazila i kroz koje i dalje prolazim. Ono što moram reći jeste da mi moja obitelj jako pomaže da pronađem najbolju verziju sebe, iako nam nije uvijek najlakše. Moj put je jako linearan. Nisam neko ko je odjednom uspio, nego sam iz godine u godinu podizala nivo. Tako da mislim da je to jako zdrav put kojim sam do sada išla.
S 12 godina dobili ste hrvatski dres na poklon i, kako ste rekli, uvijek ste ga nosili uz sebe. Šta ste osjećali kada ste ga prvi put obukli i jeste li tada mogli zamisliti da ćete jednog dana zaista nastupati za Hrvatsku?
– Prve misli su bile: „Ne mogu vjerovati da imam ovako unikatan dres koji niko još nije vidio u Njemačkoj.“ Sa samo 12 godina bila sam ponosna što nosim grb države prema kojoj osjećam najveću privrženost. U tom trenutku nisam mogla zamisliti da ću jednog dana biti reprezentativka Hrvatske. Iskreno, nisam ni mislila da ću uspjeti doći do Svjetskog kupa. Uvijek sam živjela život u trenutku, ni u prošlosti ni u budućnosti.
Oglasi
Rođeni ste u Njemačkoj, ali su vam roditelji iz Hrvatske. Koliko vam je odrastanje u Njemačkoj, a istovremeno snažna povezanost s Hrvatskom, oblikovalo identitet?
– Uvijek sam se identificirala kao Hrvatica. Ja i brat smo se uvijek veselili dolasku kod djeda i bake i, naravno, cijele obitelji na ljetovanje. Isto tako smo prihvatili njemačke tradicije, gdje su nam bili i prijatelji. Meni je to pomoglo da prihvatim različite kulture, kao i da učim i budem zainteresirana za više jezika.
Kada ste definitivno prelomili i odlučili da želite promijeniti reprezentaciju? Je li to bila odluka koju ste dugo nosili u sebi ili se sve dogodilo relativno brzo?
– Zimi 2024. godine bila sam u najlošijem stanju. Mentalno i fizički, sve je bilo užasno. Isto tako, dobili smo vijest da moja mama ima tumor na mozgu, tako da se nisam mogla ni na šta koncentrirati osim na obitelj. Htjela sam sve ostaviti. Nisam mislila dalje trenirati biatlon niti bilo šta drugo. Tako da smo tražili neko rješenje i nekako sam sanjala o tome da predstavljam Hrvatsku. To mi je uvijek bilo negdje u zvijezdama, ali čim mi je ta ideja došla na um, počela sam razgovarati s Hrvatskim biatlonskim savezom.
Iza vas je nekoliko vrlo teških godina. U ranijim medijskim nastupima govorili ste o velikom pritisku, pretreniranosti i periodu u kojem ste čak razmišljali da odustanete od biatlona. Koliko vam je bilo teško priznati samoj sebi da više ne uživate u sportu koji ste toliko godina trenirali?
Oglasi
– Jako teško je bilo prihvatiti da više ne uživam u biatlonu. Čak mislim da to nisam ni prihvatila. To je bio moj prvi veliki san, imati pravi uspjeh u biatlonu. Tako da je teško samo odustati od takve želje za koju sam do dana današnjeg sve žrtvovala. Sav taj znoj, sve suze, sve ono što sam morala propustiti... Jednostavno, nisam mogla samo pustiti sve to, a da nisam probala sve što je bilo u mojoj mogućnosti.
Koliko vam je u tom periodu bilo teško razdvojiti ljubav prema biatlonu od svega što se događalo oko vas? Jeste li u jednom trenutku zaista pomislili: "Možda je ovo kraj"?
– Imala sam taj trenutak, da. Nije me to puštalo da spavam. Toliko sam se bavila time kako da se vratim na nivo koji sama očekujem od sebe, samo nisam pronašla odgovore. Uvijek sam mislila da, ako mi već dođe pitanje „Je li ovo moj kraj?“, možda je zaista kraj. Ali nisam takva. Ne odustajem dok mogu reći da sam sve probala. To me je moja mama učila od malih nogu: samo ko ne proba- izgubi. Ako probaš, nisi izgubio, ali si se trudio.
Uz sportske probleme, prolazili ste i kroz tešku porodičnu situaciju. Koliko vam je porodica pomogla da nastavite dalje i koliko vam je bilo teško uskladiti sve što se događalo privatno s profesionalnim sportom?
Oglasi
– U početku nisam mogla, ili bolje rečeno, nisam znala kako razdvojiti privatni život i sport. Potezala sam sport u privatni život, isto kao što sam privatne probleme prenosila u sport. Više nisam bila zadovoljna. Šta god da sam radila, bila sam zaboravna, nisam bila koncentrirana i mislim da nisam bila dobra ni u privatnom životu. Nisam bila JA. Pomoglo mi je samo da shvatim gdje su moji prioriteti, a oni su bili i uvijek će biti moja obitelj. Ja volim sport jer mi daje mir i jer je dio mene od djetinjstva, ali bih ga više nazvala svojim najdražim hobijem.
Šta vam je donio dolazak u hrvatsku reprezentaciju? Je li to za vas bio samo sportski novi početak ili ste osjetili da ste konačno pronašli okruženje u kojem možete ponovo biti ona Iva koja uživa u biatlonu?
– Mislim da mi je donio oboje. Gledala sam na sve kao na neki "reset". Zaboravila sam na greške koje sam radila, zaboravila sam "ružne" trenutke koje sam doživjela, a isto tako sam se super uklopila u tim. Tako da bih rekla da bolju odluku do sada nisam imala od prelaska u Hrvatsku.
Kada ste prvi put trenirali s hrvatskim reprezentativcima, kako su vas prihvatili? Je li bilo neke posebne reakcije ili trenutka koji ćete posebno pamtiti?
Oglasi
– Mislim, s obzirom na to da sam već poznavala trenere i sportaše, nije bilo nekog grubog prelaska ili problema. Samo smo se više sprijateljili i oni su me lijepo prihvatili.
Vaša najveća želja trenutno je Svjetski kup. Kada zamišljate taj trenutak – da stanete na start utrke Svjetskog kupa, šta vam prvo prolazi kroz glavu?
– Sjetim se "male Ive" koja je sanjala o tom trenutku i sada mogu reći da sam svoj san ostvarila. Mislim da bi "mala Iva" bila oduševljena ovom Ivom koja sam danas. Nisam imala još neki veliki uspjeh, ali svima uspjeh znači nešto drugo. Meni je jednostavno to što bi "mala Iva" poludjela da zna šta je uspjela, uz sav teret tih godina.
Kada biste danas mogli razgovarati s onom 12-godišnjom Ivom koja je dobila hrvatski dres na poklon, šta biste joj rekli nakon svega što ste prošli?
– Ne boj se grešaka. One te čine pametnijom. Sve će doći na vrijeme.
Kakvi su planovi na duže staze ili jednostavno Iva uživa u svakom trenutku, korak po korak?
– Ja bih rekla laganini. Naravno, imam neku ideju gdje bih htjela biti za nekoliko godina, ali više živim u trenutku. Život može biti tako kratak da valja uživati svaki dan.
Kako gledate danas na biatlon i zimske sportove? Medijski nisu toliko jaki, ali u pitanju su jako zahtjevni sportovi, od samog biatlona, skijanja...?
– Jako sam oduševljena zimskim sportovima. Biatlon, alpsko skijanje i tako dalje jako volim pratiti. Pošto sam odrastala u Njemačkoj, imam dosta prijatelja sportaša koji su u Njemačkoj uspjeli doći do Svjetskog kupa. Volim ih pratiti i podržavati. Mislim da me je biatlon naučio disciplini i pomogao mi da ostanem mirna u stresnim situacijama. Dosta rano sam postala zrela i samostalna, pogotovo jer sam već rano počela raditi s oružjem.
Sportski uzor?
– Sportski uzor mi je definitivno Luka Modrić.
Počelo se i u regiji pisati o vašoj sportskoj priči, a evo i u Bosni i Hercegovini imate malu grupu fanova. Kako gledate na to sve?
– Jako sam zahvalna za tu grupu fanova i želim da rastemo zajedno i pokažemo da i mala nacija može postići rezultate kao velike nacije. To je moguće samo uz podršku. Zbog njih se utrkujemo, za njih je taj cijeli „show“. Bez fanova ne bi bilo ni sportista, i jako sam zahvalna navijačima.
Neostvarena želja?
– Nemam velikih želja, osim zdrave obitelji koju imam, a možda za nekoliko godina i svoje vlastite, zdrave obitelji.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
