Priča o velikom šampionu koju malo ko zna
Savladao rivale, ali ne i sebe: Tablete ga uništile, povukao se, to su bili trenuci mraka i užasa
Priče o sportskim šampionima su ogromne. Neke idu do vrhunca, neke jednostavno nestanu ili se utope u životnom sivilu i trenucima protiv kojih se teško boriti. Slava nije za svakoga, a to je dosta pobjednika i šampiona itekako osjetilo na svojoj koži.
Krajem devedesetih i početkom 2000-ih, ime Sven Hanaawald izgovaralo se sa divljenjem.
Bio je njemački skijaški skakač, čovjek koji je radio ono što drugi nisu mogli. Letio je na skijama poput ptice, iznad planina, po snijegu i vjetru, izgledalo je kao da za njega nema granica.
Godine 2002. ispisao je historiju. Kao prvi skakač ikada, pobijedio je na sva četiri takmičenja čuvene Novogodišnje turneje "Četiri skakaonice". Bio je nacionalni heroj, simbol snage, discipline i savršenstva. Mediji su ga slavili, navijači obožavali, a činilo se da mu je cijeli život pod kontrolom.
Ali iza osmijeha i medalja krilo se nešto drugo, čime se šampion iz Njemačke godinama borio.
Pritisak da uvijek bude najbolji i da stalno pobjeđuje, počeo je polako da ga lomi. Nesanicu su zamijenile tablete, umor je postao svakodnevnica, a strah od neuspjeha postao je veći od straha od skoka.
Oglasi
Iako je sa strane izgledao neustrašivo, Hannawald je iznutra bio potpuno iscrpljen.
Jednog dana, bez velikih najava, nestao je. Povukao se iz sporta, iz javnosti, iz života kakvog je poznavao. Završio je u bolnici zbog teške depresije. Čovek koji je oduševljavao svojim skokovima više nije mogao da ustane iz kreveta.
To je bio period mraka i užasa, a pokušavao je da svoje muke što više sakrije od medija.
Godinama ga nije bilo u medijima. Novi šampioni su došli, stare pobjede su zaboravljene. Malo ko se pitao gdje je nestao čovjek koji je nekada bio lice njemačkog sport?
Nije završio na ulici, ali je završio u mnogo tišem i mračnijem mjestu – u borbi sa samim sobom, daleko od reflektora.
Oglasi
Sven Hannawald je kasnije govorio da su medalje ostale prazne, jer iza njih nije bilo mira. Njegova priča pokazuje da u zimskim sportovima, gdje vladaju hladnoća i tišina, padovi ne moraju da budu vidljivi spolja. Nekad se dešavaju tamo gdje ih niko ne vidi.
I zato se danas njegovo ime rijetko spominje. Ne zato što nije bio veliki – već zato što je platio cijenu koju publika nikada nije vidjela.
Sven Hannawald se danas dobro oporavio od svega, depresija skoro pa na minmumu, a često dođe i prati takmičenja u skijaškim skokovima. Bude i gost komentator na pojedinim TV stanicama koje prenose skijaške skokove.
Ostao je primjer u svijetu sporta, gdje jednostavno slava, trofeji i medalje mogu uništiti čovjeka u potpuno drugom smislu, jer ne kažu džaba nije šampion samo onaj na postolju, nego i onaj u životu.
U karijeri je Hannawald 2002. godine osvojio individualno olimpijsko srebro i timsko olimpijsko zlato na Zimsikim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju.
Bio je individualni viceprvak svijeta u ski-skokovima, kao i timski prvak svijeta sa selekcijom Njemačke.
U Svjetskom kupu je nastupio 174 puta, upisao je 18 pobjeda i ukupno 40 podijuma, a najduže je letio na Planici u martu 2002. godine kada je aterirao na 220 metara što mu je i lični rekord. Karijeru je iznenada prekinuo u 29. godini života.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
