Sušić je morao bolje, više, drugačije

Selektor Sušić je rekao nakon utakmice kako mu je žao Irana, kako  je pobjeda bila važna da bismo se uzdignute glave vratili kući, kako ne želi pričati o tome da li ostaje ili odlazi. Oni selektori koji su pred sobom imali jasno postavljen cilj, a to je prolazak u drugi krug (a nisu gu ostvarili) su svoje rekli. Nakon treće utakmice ostavke su podnosili redom: Prandelli, Lamuchi, Zaccheroni, Queiroz (koji je ranije najavio svoj odlazak) jer nisu ispunili zacrtano.

U našem slučaju ne znamo da li je pred Sušića bio postavljen imperativ prolaska dalje ili ne, tako da  po tom pitanju, odnosno izjavi, ne možemo kritikovati selektora , a Bogami niti ga silom tjerati sa klupe. Pod Sušićevim rukovodstvom smo se plasirali na Mundijal, ostvarili i prvu pobjedu na istom, za šta mu treba pružiti ruku, ali postavljaju se pitanja da li smo trebali proći, da li smo morali, šta je nedostajalo da prođemo dalje.

Odmah da se razumijemo na startu, prvi put smo na velikom takmičenju i da bi ostvarili jedan dobar rezultat mnoge stvari trebaju da se poslože,  jer da je tako lako ući u nokaut fazu ne bi ona reprezentacija Jugoslavije čekala od Čilea 1962. do Italije 1990. godine ulazak u četvrtfinale. A možete se sjetiti koje su sve igračke veličine nosile dres i koji su sve selektori bili. Međutim, uvijek bi se dogodilo nešto. Ili je "pucalo" na relaciji savez - igrači, ili igrači - selektor ili bi sudija svirao neke penale, ili bi selektori lutali sa sastavima i pozivima...

Kada dođete na veliko takmičenje, pogotovo ako ste prvi put tu, morate biti spremni na sve. Jer lako se može dogoditi da baš vi "puknete " na taktičkom planu, da fizički ne budete pravi, da vas unište povrede, da vas sudija "zavrne", da stvari iz svlačionice isplivaju na površinu. Ko je taj ko to mora  držati pod kontrolom, koji mora biti najspremniji na svaku zamku? Odgovor je jasan, selektor prije svega, ali i kompletan stručni štab. Protiv Argentine smo izgubili 2:1, poraz smo u svom stilu slavili kao pobjedu. I nije to na terenu izgledalo toliko loše, ali na semaforu ne stoji pored imena selekcije "opisna ocjena" već rezultat.

Čak niti formacijski to nije bilo loše, iako je možda u neku ruku bilo iznenađujuće da smo u početnoj postavi imali Mujždu, Bičakčića, Kolašinca. Ok, oni jesu naši važni igrači, na nekim pozicijama i najbolji, ali od početka priprema se pisalo i govorilo o tome kako Bičakčić ima problema sa povredom, kako Kolašinac propušta treninge, dok znamo da je Mujdža dobrim dijelom sezone bio aut. Nažalost Mujdža, iako je u globalu odigrao dosta dobro, u prvom kontaktu sa loptom pravi prekršaj, iako znamo da smo u prekidima "tanki". Lopta nakon izvedenog prekida pogađa u nogu Kolašinca i primamo gol. Kod drugog gola Argentine, Messija pokušava blokirati Bičakćić, ali ruši Bešića koji je već skoro stigao Argentinca. Naravno, niko ne može reći da bi se stvari drugačije razvijale da su sva trojica ili dvojica bili u top formi, ali kad igraš protiv Argentine onda na terenu moraš imati samo najspremnije, one koji su na 120 posto za cijelu utakmicu. Jer baš u takvim utakmicama mogu odlučiti sitnice.

Druga stvar je posebno zanimljiva. Nakon drugog gola Messija je postalo jasno da su bodovi daleko, ali mi smo išli do kraja, u želji da srušimo Argentinu. Ostaje pitanje da li smo nakon drugog gola mogli
ostati na tome, jesmo li mogli neke od igrača izmijeniti, ostaviti im dovoljno prostora da se odmore za sljedeću, za nas presudnu utakmicu jer ko danas pita Nigeriju što je bila blijeda protiv Irana, ili Grčku koja je teško stradala na startu od Kolumbije. I jedni i drugi su u osmini finala. Ali to su upravo one stvari koje su potrebne da osjeti prije svega selektor.

Ko bi danas zamjerio Sušiću da smo izgubili od Argentine 2:0, 3:0, a da smo pobjedili Nigeriju?. Niko. Famoznu Nigeriju koju ćemo u svom stilu spominjati nevjerovatno dugo. Od kako je svijeta i vijeka znalo se da ta Nigerija ima fizički dominantne igrače, da svoje tehničke ili taktičke nedostatke može nadoknaditi trkom, upornošću. To je svima bila jasno osim selektoru Sušiću kojeg su kako je rekao "malo iznenadili".

U svijetu fudbala, pogotovo na velikom takmičenju mjesta za improvizaciju nema, pogotovo ne u utakmici od koje zavisi sve. Nigerija se morala "snimati" od prve do zadnje pripremne utakmice,
morala se analizirati do najsitnijeg detalja. Ne tvrdimo da Sušić nije želio najbolje, ali je pogriješio. To su činjenice, no ne treba mu sada ni skidati glavu, iz grešaka se mora naučiti, iste moraju biti putokaz za bolje sutra.

Teško je objasniti postavku koju je Pape poslao na teren. U utakmici života krenuli smo bez lijevog beka. Lulić je navodno bio taj koji se trebao vraćati kao da je Senad jedan od najboljih bočnih u Evropi, a njega je bar prema selektorovim zamislima trebao nadopunjavati Misimović, kojeg su godine, ali i igranje u kineskoj ligi, sustigli. Lulića je trebao ispravljati i Spahić koji je dan ranije napustio trening povrijeđen i koji je upravo u najvažnijoj utakmici najviše zakazao. I da stvar bude gora to se događalo na dijelu terena od kojeg je sam Sušić udaljen par metara, ali selektor očito nije vidio da to ne ide. Mogao je pozvati jednog ili dva igrača, napraviti neki dogovor, stvar probati spasiti. Ne, mi smo u svom stilu nastavili da se natrčavamo, ili kako Sušić kaže da igramo za gol više. U međuvremenu nam sudija uzme jedan gol, mi se potrošimo i fizički i psihički i onda se sve polako počne raspadati.

I šta je najgore od svega, Sušić je prije Nigerije pričao kako ne trebamo srljati, jer i bod nam je dobar. Ako je već tako bilo, onda je mogao postaviti igru u famozna dva bloka, defanzivno, sa jasnim ciljem da se ne primi gol. Pod cijenu da se svaka druga lopta izbija na tribine. Recimo do 60-te minute, a onda da se proba nešto uraditi u finišu sa dva napadača u onoj našoj klasičnoj 4-4-2. Ne, Sušić se odlučio za neke njemu znane eksperimente u utakmici svih utakmica. Nije lako kada sudija poništi čist gol, ali nismo ni prvi ni zadnji. Meksikancima je poništio dva, oni su zabili tri. Protiv Hrvatske im nije svirao dva penala, a oni su zabili nakon toga Hrvatskoj tri komada. Ali u reprezentaciji Meksika, Chicarito koji nosi dres Manchester Uniteda sjedi mirno na klupi, pa uđe u 62. minuti i dvadeset minuta kasnije postigne gol, dok kod nas stvari izgledaju potpuno drugačije.

Zamislite da je recimo Džeko izašao protiv Argentine pola sata prije kraja i ušao na početku drugog poluvremena protiv Nigerije, svjež, odmoran. Sumnjamo da bi ga mogli zaustaviti i tri Nigerijca, ali za takve poteze morate imati ono nešto više kao selektor, morate biti faca, ili morate imati ono, znate na šta mislim. Recimo, Vaha nije imao problema da ekipu koja odigra za svoje kvalitete odlično protiv Belgije, prošara maksimalno, promijeni neke važne igrače, ali zato razbije Koreju.

Na kraju smo Iran pobijedili 3:1, pa su normalni naslovi kako smo ih deklasirali, razbili, kako nam se sve posložilo, pa skoro da je bilo idealno. Ništa neobično kod nas, jer mi kada pobijedimo nekoga uglavnom na presicama aplaudiramo selektoru, igračima, a rijetki su spremni postaviti neko "pravo" pitanje. Naš podanički mentalitet ili ona stara da pobjedi nikada ne treba gledali u zube. Sada su dobri i Tino Sušić i Vršajević i Spahić i Džeko. To kako smo igrali između prvog i drugog gola, koliko smo imali pogrešnih dodavanja. To većina ne želi vidjeti, a oni rijetki koji se usude iznijeti kritiku na račun selektora ili ne daj Bože Džeke i Spahića, automatizmom budu proglašeni nacionalnim izdajnicima, miševima... Recimo samo da je Vršajević na otvaranju drugog poluvremena tri lopte zaredom poslao u aut, ali Bože moj, nema te greške ili grešaka koju jedan gol ne može ispraviti.

I za kraj smo ostavili svlačionicu. Toliko se priča, piše o klanovima, odnosima i relacijama i te priče nisu samo plod nečije mašte, pogotovo ne onih koji žive s reprezentacijom od prvog dana priprema u Hrasnici. I to nije prvi put da se dešava, kao što nismo ni jedina selekcija koja se susreće s tim. No, za bolje sutra takve stvari se trebaju spriječiti, pojedini igrači, koji su dali mnogo ovoj selekciji, moraju shvatiti da su i novinari ti koji žele uspjeh, ni manje ni više od njih samih. Ali, bez obzira na sve, selektor je taj koji takve stvari mora držati pod kontrolom, on ili u najmanju ruku Savez. Ako se nisu u stanju s tim izboriti onda to moraju priznati i odstupiti, a ne sve gurati pod tepih.

Novinari su tu da pišu i oni će pisati, ali isto tako sebi ne smiju dozvoliti podjele na one koji su navodno za reprezentaciju i one koji nisu jer i onaj novinar koji objavi priču o Rooneyu i prostitukama navija
za Englesku baš i kao i onaj koji to sakrije pod tepih. Zato neke priče o neprijateljima, prijateljima reprezentacije jednostavno nemaju smisla. Barem ne u normalnom svijetu.

Plasman na Mundijal je sam od sebe uspjeh, ali ne smijemo se zadovoljavati sa istim. Ne smije nas pobjeda nad Iranom zadovoljiti, kao što ne smijemo zatvoriti oči pred nekim stvarima, koje se trebaju ispraviti kako bismo sutra bili još bolji.