Maksimović: BiH volim i poštujem, ali nisam imao dilemu

Ovaj reprezentativac Srbije koji je porijeklom iz naše zemlje kada podvuče crtu, bez imalo lažne skromnosti, može da kaže da je ponosan na sebe. Njegova je priča imala u najmanju ruku trocifren broj barijera, ali i isto toliko ostvarenih trijumfa.

Kroz neposredan razgovor sa Maksimovićem brzo zaboravite da se radi o fudbaleru koji ima tek 22 godine. Opušten je, izravan i jasan, ne skriva samopouzdanje u ono što radi i govori. To je odlika kakva se sve manje pronalazi u ovom izvrnutom svijetu. 

Poslije nekoliko godina stagnacije Valencia ponovo blista u španskom šampionatu. Kako Vi gledate na sjajne rezultate? 

"Da, veliko smo iznenađenje u novoj sezoni. Malo ko je očekivao da će Valencia u ovom periodu biti u vrhu tabele, odmah iza Barcelone, ali ako ste pratili šta se dešavalo u ovom klubu u proteklom periodu, onda i nije čudo. Dosta toga se promijenilo. Došao je novi predsjednik, zatim je za novog trenera imenovan Marcelino, koji je stvarno jedan izvrstan stručnjak. Zaveo je red i kod njega se tačno zna ko šta radi. Slagao bih kada bih rekao da nije sjajan osjećaj biti dio cijele ove priče", bile su riječi Nemanje Maksimovića na početku razgovora za SportSport.ba. 

Na predstavljanju u Valenciji

Koliko se život promijenio, recimo, u odnosu na period u Astani? 

"Promijenio se u smislu toga da sam došao u najjaču ligu, na jedan mnogo veći nivo. Živim u jednom sportskom gradu u kojem ljudi žive za fudbal, doslovno. Navijači me prepoznaju na ulicama, pozdravljaju, zaustavljaju... Užitak je biti igrač Valencije. U Kazahstanu sam proveo jedan prelijep period, osvajio sam prvenstvo, igrao Ligu prvaka, ali Španija je, ipak, jedan nivo više. Kada sam tek došao bilo mi je teško, jer u klubu nije bio niko s naših prostora, nisam znao ni jezik, a uz to iza mene je bilo šest mjeseci neigranja. Sada je sve dosta bolje. Sprijateljio sam se sa košarkašem Valencije Dubljevićem, sa Lukićem koji je na posudbi u Levanteu, a često mi dođu i roditelji i djevojka."

Valencia. Zašto baš 'slijepi miševi' i Mestalla pored drugih ponuda? 

"Valencia je u prethodnim godinama bila u blagom padu što se tiče rezultata, ali ovaj klub je, uz dužno poštovanje prema ostalima, među tri najveća u Španiji. Kada se otvorila opcija da dođem na Mestallu, nisam se mnogo dvoumio, pogotovo kada sam kroz razgovor s bivšim sportskim direktorom vidio da postoji jasna vizija. Ovdje sam novi, malo manje igram, ali borim se za šansu koju ću, nadam se, iskoristiti. Razgovarao sam i sa trenerom oko toga. Rekao mi je da dobro radim, da sam mlad i da moje vrijeme tek dolazi."

Nije nemoguće i da odete na posudbu na zimu kako biste stekli kontinuitet. 

"Još pred kraj ljetnog prijelaznog roka nekoliko klubova me je željelo dovesti, uključujući i Crvenu zvezdu, ali u Valenciji su tada odlučili da je najbolje da ostanem i da se adaptiram što prije. Sada kada dođe zima vidjet ćemo šta je najbolje za moj razvoj. Mada, iako sad mnogo ne igram, osjećam da napredujem svakako. Mnogo je jači ritam u Španiji."

U duelu sa Renatom Sanchezom

Veoma rano ste se otisnuli u inostranstvo. Put Vas je preko Italije i Slovenije odveo do Kazahstana - Astane. 

"Sa 19 godina otići u Kazahstan nije bila nimalo jednostavna odluka. Znao sam da mi Astana može da donese mnogo toga dobrog, ali također moglo je da se desi i puno toga lošeg. Srećom, to se pokazalo kao pravi put za mene. Astana je klub koji je po nivou i uslovima daleko iznad zemlje u kojoj se nalazi i lige u kojoj igra. Tu sam se afirmisao kao  igrač, stekao ime i prezime i do kraja života ću biti zahvalan ljudima iz kluba na ukazanom povjerenju. U startu je bilo lako prilagoditi se, jer je u klubu bilo dosta igrača s naših prostora, počevši od Aničića, Erića, Ilića, kasnije su došli Despotović, Ibraimi..." 

Koliko Vas ponekad ponese trenutak slave? 

"Ma, iskreno, se i ne smatram nešto poznatim. Po pitanju toga, vjerujem da se nisam promijenio i da sam isti onaj Nemanja koji je igrao i u mnogo manjim klubovima. Roditelji me isto savjetuju da na poletim previše kada ide dobro, ali i da ne padam kada je loše. Toga se držim. Normalno je da sada čovjek prolazi kroz dosta toga, ima mnogo prijatelja, no možda je i dobro što sada ne igram mnogo. U ovakvom periodu stvari se iskristališu, vidiš ko je uz tebe, a ko ne..." 

La Liga i odlazak sa Srbijom na Svjetsko prvenstvo u Rusiju. Bio bi to pravi džekpot u životu i radu.

"Nadam se, svakako, da bih se mogao naći u avionu za Rusiju. Fudbalski savez Srbije računa na mene, što pokazuju i činjenica da dobijam pozive iako ne igram mnogo, ali morat ću što prije da se izborim za minutažu kako bih ostvario cilj. U Rusiju trebaju da idu samo igrači koji igraju u kontinuitetu."

Ponosan je što je dio Valencije

Dolazite li često u Bosnu i Hercegovinu, odakle vučete porijeklo? 

"Moj otac je iz Bosne i Hercegovine, tačnije iz Han Pijeska, imam mnogo rodbine i prijatelja tamo. Trudim se da ih obiđem sve barem jednom u pola godine. Sada kad budem dolazio obići ću i Kenana Horića i Aladina Šišića, oni su mi mnogo pomogli kada sam igrao u Sloveniji." 

Kada ste osvojili Svjetsko prvenstvo sa Srbijom, otac se šalio da bi častio više drugove da igrate za Bosnu i Hercegovinu.

"Haha, ma to se otac malo zezao. Ja poštujem i volim Bosnu i Hercegovinu, ali nisam imao dilemu po pitanju toga za koga ću igrati. U Srbiji sam proveo cijeli život, igrao za omladinske selekcije i bio je logičan slijed događaja da doguram i do A tima." 

Za razliku od Srbije, Bosna i Hercegovina se neće naći na smotri najboljih svjetskih selekcija. 

"Pratio sam dosta reprezentaciju Bosne i Hercegovine zbog Aničića. Šteta je što niste otišli na Svjetsko prvenstvo. Imali ste dosta tešku grupu. Belgija je jedna od najboljih evropskih selekcija s kojom mnogi ne bi mogli izaći na kraj, ali fudbal je takav. Od Zmajeva posebno bih izdvojio Džeku, bio je glavni igrač gdje god je igrao, a fenomenalan je i Pjanić", podvukao je Maksimović. 

Kada malo dublje zađete u sve ono kroz šta je dosad prošao, doći ćete do zaključka da je priča Maksimovića spremna za kvalitetan dokumentarac. On je jedan od Zvezdinih odbjeglih sinova, jedan od onih zbog kojih su navijači tog kluba kivni na brojne bivše uprave. Iako je kao klinac nagovještavao da je spreman da u ekspresnom roku zaigra u seniorskoj kategoriji, priliku nikada nije dobio, čak štaviše, morao je da se vrati u Loznicu i ponovo dokazuje ljudima u Crvenoj zvezdi da je njegov talenat dostojan crveno-bijelog dresa.

U tom periodu je spoznao da izjave o "podršci najmilijih" nekada i ne moraju da budu stereotipne. Otac razočaran činjenicom da mu se sin uslijed povreda nije snašao na Marakani zabranio je Nemanji da trenira, pauzirao je neko vrijeme, ali onda mu je majka došapnula čarobne riječi: "Pokušaj ponovo, uspjet ćeš." Ispostaviće se da je imala ključnu ulogu u onome što je napravio. 

Od trnja do zvezda. Na kraju svega izašao je kao veliki pobjednik.