Žrijeb. Uvijek se čeka sa nestrpljenjem i uvijek je nekome majka, a nekome maćeha.
Nekad davno, kad je još Kup evropskih šampiona bio u povoju, naleteli su jedni na druge Real Madrid i Barselona već u osmini finala, ali ko zna, tako je možda i zanimljivije. Tako je i žrijeb za osminu finala ovosezonske Lige prvaka donio nekoliko titanskih parova koji objektivno, one druge, guraju u drugi plan.
Real na Mančester Junajted, Milan na Barselonu, Bajern na Arsenal, klasični derbiji, sudari divova, ali poraženi će još u dubokoj zimi reći zbogom najvažnijem takmičenju što će za svakog od njih, shodno ugledu, reputaciji i ambicijama, biti neuspjeh.
Žoze Murinjo. Prgav, svojeglav, svađalica, narcisoidian kažu jedni. Veliki čovjek kažu drugi. Ostavimo po strani i jedno i drugo, on je veliki trener. Ima dvije Lige šampiona, sa Portom i Interom, želi istorijski treći pehar sa Realom, ali ne ide. U dvije sezone po jedna titula i Kup Kralja, malo je to, mršavo. Ove sezone već je predao Barsi natrag lovor u Primeri, Kup kralja je u magli, ali Mu, on je došao na Bernabeu sa jednom željom. Čast svemu, ali došao je da uzme Ligu šampiona.
I sad, kad je pogubio niti sa igračima, kad navijači gunđaju, kad više nema lojalnosti prema njemu kao u prethodnim klubovima gdje su htijeli poginuti za njega, kad je svlačionica u pobuni, đavo je došao po svoje i Special Oneu dodijelio je Junajted.
Žoze je preko noći dobio još sijedih vlasi. Da li je moguće pita se i sad svakog dana, ali tako je. Najveći rival uz Barcelonu već u osmini finala stoji pred Kraljevićima. Prolaz vodi samo do četvtrfinala i tu je Real bio na desetine puta, a ispadanje je kataklizma. Na Muovu nesreću, sa druge strane je prekaljeni Aleks Ferguson, već 26 godina kromilar broda sa Old Traforda. On kao da je sretan, ili prikriva stvarno raspoloženje. Škot je popio jedan viski poslije žrijeba, Murinja pozvao ipak na vino koje preferira Portugalac i čeka ga.
A Kristijana Ronalda čeka povatak na kazalište snova gdje je uzeo devet trofeja za šest godina i gdje je postao to što je danas. Pritisak na Ronalda, pritisak na Real.
Da se razumijemo, Mančester se vadi za lošu prošlu sezonu kad se prebacio u Ligu Evrope, ali iza njih su finala 2008, 2009, 2011, a Real čeka na završni meč od 2002. Baš su izbacili Junajtad 2003., ali davno je to bilo. Iluzorno je prognozirati nešto što slijedi za dva mjeseca, ali već sad, zaista već sad, čuju se prvi taktovi ovih epskih duela.
Murinjo će ako pobijedi opet biti Aleksandar Veliki, opet će doći na svoje i uz dobru sreću sa žrijebom koji ga sad nije milovao zaputiće se i ka finalu. Poraz znači kraj svih nada i kraj sna zbog koga je došao u Madrid. Ser Aleks će i ako izgubi nastaviti dok može da vodi Junajted, ali stari lisac isto tako zna da će mu sasvim prijati da bude dželat Muovih ambicija. Prepreden je Aleks, djeluje nekad rasejan, ali kao što je Viktor Igo pisao, čuvaj se takvih ljudi. Djeluju zaneseni, ali jako dobro, i suviše dobro znaju šta rade i zato će Murinjo, Ronaldo, Iker i kompanija svakog dana misliti na Van Persija, Runija i ostale jer ako žele povratak slave, moraju preko njih.
Mogu li bilo šta Arsenal i Milan protiv Barselone i Bajerna. Osim navijača tih klubova, svi kažu ne mogu, i čini se da je to i blizu istine. Muči se Arsenal, muči. Nema tečnosti, nema više kratkih pasova, golovi se jedva postižu. Poslednji trofej još 2005., u Ligi šampiona finale 2006., pa polufinale 2009. I od tad ih nema među četriri. Bajern je strašan, Bajern je moćan i Bajern je ljut zbog izgubljenih finala 2010. i 2012. Podolski i Mertesaker na svoje zemljake idu sa željom i hrabrošću, ali Riberi nosi čarobnu lampu, a iza njega je teška artiljerija. Arsenal nosi ime vezano za artiljeriju, ali ako se ne desi čudo, pred Tobdžijama je ne možda Vaterlo i tako velika katasrofa kao Napoelonova, ali ispadanje vrlo vjerovatno, osim nekog zaokreta u koji izgleda više ne vjeruju ni Arsen Venger ni već pomalo melanholični navijači zasićeni romantizmom, a željni pehara .
Milan je u tranziciji. Prošle sezone su došli do četvrfinala, ali sa Ibrom. Renovirani tim je tek sedmi u Seriji A, a da nema sjajnog malog El Šaravija bili bi još niže. Ligu šampiona će ponovo vidjeti samo ako je osvoje, ali i najtvrdokorniji navijači giganta sa San Sira znaju da je to nemoguće. Doće veliki klub opet sebi, biće opet radosti, ali sad je kraj puta. I za nauk. Milan sebi ne smije dozvoljavati ono što je dozvolio u nekim mečevima, da se Malaga i Roma na primjer, na neki način iživljavaju sa njima. A Mesi i društvo čekaju i gaze. Čak ni bolest Vilanove ne zaustavlja tu čudesnu makinu, taj čudesni spoj. Uvijek kažu gotovo je sa njima i opet griješe. I zato su se sad valjda svi već opekli. Barsa će opet minimum do polufinala, to je jasno. Čudesni orkestar želi još da svira, a pošto im ne možete oduzeti instrumente, gledajte ih, slušajte ih. Čak i kad pobjeđuju vaš tim, osjetite olakšanje, bar znate ko vas dobija i zato nek Milanezi izađu da se bar pošteno nadmeću jer su osuđeni na poraz.
Novac. Vrti sve. Pari Sen Žermen je osnovan kad se potpisnik ovih redova rodio. Malo, premalo je prošlo, ali postojali su i imali Sušića, Žinolu, Veu, Đorkaefa i prije šeika. Ali, sad šeici diktiraju modu. Kupili su šta su htijeli prvo za titulu u Francuskoj, a u Ligi šampiona šta se uradi. E sad, protivnik je po mjeri i to Valensija. Tamo je Soldado, tamo je finih igrača. Ali ovde je Ibra, ovdje je više igrača od klase. Iz Pariza ne mogu da nas prevare. Idu linijom manjeg otpora, ali ne ide. PSŽ možda neće osvojiti Ligu šampiona, ali kad imate Zlatana, Tijaga Silvu, Pastorea, onda morate minimum izbaciti Valensiju, a poslije, nikad se ne zna.
Isto kao što će mladi i rastrčani tinejdžeri Dortmunda ipak biti u prednosti u odnosu na namazaniji i iskusniji Šahtjor. Odlični su Ukrajinci, ali žuto-crni Mladi Lavovi ipak imaju prednost i ludo dobri tandem Gece - Rojs. Seltik je napravio čuda nalik na 1001 noć, ali Juventus je za njih poslednja stanica. Stara dama nije igrala finale od 2003, predugo to traje.
To je veliki tim, sposoban za finale. Zato zeleno-bijelima i Nilu Lenonu treba poželeti sreću da opet budu tako hrabri, tako kompaktni, tako vjerni ideji, ali prolaz dalje je nemoguć.
Kažu u Šalkeu da su presretni što igraju sa Galatasarajom, a sa Bosfora isto to kažu za njih. Hm. Čudno. Šta god bilo, ovo je klasičan egal. Galata ima za tri koplja boljeg trenera u liku Generala Terima, a Šalke se kocka sa Kelerom i Arslani iz najljepšeg grada svijeta imaju šansu. Mogu da je iskoriste, ali ako ih uhvati turska boljka, stvar je jasna, Šalke je među osam. Isto vrijedi za Malagu i Porto. Opet težak egal. Malaga ima manje novca nego prije, a rezultati su ipak super. Znači, nije sve u papiru ili možda jeste. Ko zna?
Porto ga ima, ne kao vodeći u Evropi, ali ga ne manjka zbog sjajnih prodaja po čemu su baš uspješni fudbalski Vol Strit. Oni znaju kako se igraju ovakvi mečevi, možda su u maloj, malenoj prednosti, ali čeka ih bitka, baš velika bitka.
Ima vremena do februara, ali draž Lige šampiona je i čekanje. Neke smo možda potcijenili, neke precijenili, ali svašta može da se dogodi u ovih 50 i kusur dana. Samo je jedno sigurno. Biće to dani eksplozije kvaliteta, tempreramenta, strategije, golova, incidenata i svega ostalog. Jedva čekamo.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
