A gdje smo mi?

Rukometni velemajstori u potpunosti opravdavaju očekivanja rukometnih sladokusaca koji su u večernjim terminima uglavnom prikovani za tv ekrane. Gledamo tako velike evropske selekcije, posebno se zanimajući za rezultate susjednih zemalja, Hrvatske, Srbije ili Slovenije. Jasno je da su to selekcije koje u bilo kojem smislu ne zaostaju za gigantima kakvi su Francuska ili, recimo, Njemačka. Bosne i Hercegovine tamo nema. Neće je biti ni na svjetskoj smotri u Švedskoj.

Ni na Evrobasketu nas neće biti. Nije nas bilo ni na prošlom. O svjetskom prvenstvu u košarci, sad zasad, suludo je i razmišljati. Na Mundijalu u Južnoj Africi nas opet neće biti kao što nas nije bilo ni na prošloj i svim prošlim evropskim smotrama fudbala. Istina, uvijek se nađe neka alternativa, barem kada je navijanje u pitanju. Jedni bodrimo Hrvatsku, drugi Srbiju, treći Tursku, peti Englesku, deseti Francusku… Pitanje kojim se definitivno valja malo podrobnije i studioznije pozabaviti jeste: Gdje leži problem?

Siguran sam, a vjerujem da veliki broj ljudi u našoj zemlji dijeli moje mišljenje, da značajan broj selekcija koje gledamo na svjetskim ili evropskim takmičenjima nemaju ništa bolje igrače od onih kojima mi raspolažemo. Naši fudbaleri, košarkaši i rukometaši ni u kom smislu ne zaostaju za kolegama iz okruženja. Ipak, opet ne ide.

Fudbalsku selekciju Bosne i Hercegovine bi poželjeli mnogi evropski treneri. Naša najbolja košarkaška vrsta je vrlo respektabilan sastav a ništa lošija situacija nije ni u rukometu. Ruku na srce, ne možemo se požaliti ni na kvalitet ili stručnost bilo kojeg selektora kojeg smo imali ili još uvijek imamo.
Umiješanost politike u sport ne treba posebno dokazivati ali ni koristiti kao vječiti alibi za konstantne neuspjehe. Dakako, tu su i različiti lobiji (najmanje tri) ali ni to ne bi smio biti univerzalni izgovor. Nekada se treba zapitati koliko naša bosanskohercegovačka javnost ima uticaja na dešavanja u našim sportskim nacionalnim savezima. Treba priznati i to da nije sramota ponekad i prepisati štogod od onoga ko je uspješan.

Svima nam se smučilo kada nas je Rumunija, koja objektivno nije ništa kvalitetnija od nas, izbacila iz utrke za baraž za odlazak na svjetsko rukometno prvenstvo. Možda nismo ni očekivali drugačiji rasplet ali je činjenica da preporuka komentatora nakon okončane utakmice u kojoj stoji ''U nastavku uživajte u engleskoj Premier ligi!'' predstavlja realnost koja boli.

S druge strane, bili smo svjedoci velike medijske hajke koja se podigla protiv Slavena Bilića nakon fijaska naših susjeda u kvalifikacijama za Mundijal. Da se kojim slučajem radilo o našoj zemlji, za tren oka bi selektor ''odletio'' pa makar on bio i Capello, a ne Blažević. Međutim, hrvatski nogometni savez je sačekao da se ''bura stiša'', ohladio glave i perspektivnom treneru ali i cijelom timu njegovih pomoćnika dao novu šansu. Tako se to radi. Ništa se ne postiže preko noći i za realizaciju vizije bilo kojeg trenera treba vremena. Nisu li za to, u rukometu, najbolji primjeri selektori Hrvatske ili Njemačke a u fudbalu treneri Arsenala ili Manchestera?

U nas je stvar drugačija. Tako će Rađa, Bajramović, Blažević ili sada Sušić nakon svakog poraza strepiti za svoju budućnost. Perspektivna ekipa ne znači nužno i zagarantovan uspjeh. Uspjeh je plod dugotrajnog procesa koji se kod nas prekida i počinje iznova nakon svakog neuspjeha.

Zato, valja stalno učiti, prepisivati od drugih i biti strpljiv. To je recept uz koji uspjeh jednostavno mora isplivati, a kvalitetni fudbaleri, košarkaši i rukometaši su samo dodatni garant tome.