Alireza kao Šehić: Prevalio je trnovit put, bio beskućnik i čuvao ovce, a onda dotakao zvijezde

Prošao je iranski čuvar mreže naime trnovit put kako bi iz bijede i siromaštva, od čuvanja ovaca u pustinji, došao do reprezentacije Irana i slave koja se nudi svakome ko zaigra na Svjetskom prvenstvu.

U priči koju prenosi Guardian, Alireza je rođen u nomadskoj porodici kao najstarije dijete. Shodno tome, od malih nogu bio je primoran da radi, a čuvanje ovaca i sve što taj zanat sa sobom nosi bili su sastavni dio njegovog odrastanja. Porodično zanimanje, pratile su i stalne selidbe.

Ipak, kad god je imao vremena igrao je fudbal. Naravno, dio treninga bila je i dodatna igra "bacanje kamena sa ramena", što mu je kasnije pomoglo da kao golman kao od šale loptu rukom baci skoro do polovine igrališta.

Stvari su za, tada dvanaestogodišnjeg, Alirezu krenule nabolje kada je njegova porodica odlučila da se skrasi u jednom mjestu jer je odmah počeo da trenira fudbal.

I, kako se većina stvari u životu desi sasvim slučajno, sa pozicije napadača premješten je među stative zbog povrede prvog golmana. Bio je sjajan. Najbolji. Nešto kao i naš Ibrahim Šehić koji je došao na Grbavicu da bude fudbaler, ali mu je jedan trener savjetovao da stane na gol.

Jedna prepreka za Alirezu je bila skoro pa nepremostiva.

"Moj otac nije volio fudbal i želio je da radim. Čak je krio moju opremu i rukavice, pa sam morao da branim goloruk", rekao je fudbaler jednom prilikom.

Riješio je da pozajmi novac za autobus i krene u Teheran. Nije ni slutio da će upravo u tom autobusu upoznati trenera koji je vodio lokalni tim. Anđeo sreće ga je pogledao brže nego što je očekivao, iako je morao da plaća klubu oko 30 dolara da bi trenirao.

"Spavao sam na vratima kluba. Kada sam se ujutru budio, nalazio sam novčiće koji su mi prolaznici tokom noći bacali misleći da sam prosjak. Ipak, sjećam se da sam od toga zaista lijepo doručkovao poslije mnogo, mnogo vremena", prisjetio se Alireza teških momenata.

Usponi i padovi su se nastavili. Za hljeb je zarađivao kao perač automobila, a kada je promijenio klub, prvo je spavao u prostoriji za molitvu, ali mu je i to brzo zabranjeno. Morao je da uz fudbal nađe bolji posao pa je rad u piceriji poslužio kao prelazno rješenje, jer je imao gdje da bude tokom noći. Otkaz je dobio kada je njegov trener došao na večeru, a mladi golman odbio da ga posluži. Bilo ga je sramota i nije želio da trener zna kako njegov igrač živi.

Posljednji izazov na putu do zvijezda, Alireza je imao kao čistač ulica. I to je "preživio". Uspon je počeo. Postao je prvi golman kluba Nafta, izabran je i za mladog reprezentativca, a ono kamenje koje je kao klinac bacao, poslužilo mu je da danas loptu rukom može da pošalje skoro 70 metara od svog gola.

"Proživio sam i propatio mnogo toga u životu kako bih ostvario svoj san. Ali, nikada nisam zaboravio ko sam i odakle potičem, kao i sve što sam radio. Sve to pomoglo mi je da budem ono što danas jesam."

Danas je prvi čuvar mreže Irana. Ima sasvim dovoljno novca da ne mora da radi ništa, vjerovatno do kraja života. A sav trud mu se isplatio. Sa 12 intervencija u kvalifikacijama pomogao je svom timu da ode na Mundijal, a uz to, u meču sa Portugalom, odbranio je penal Cristianu Ronaldu. Iako je Iran nesretno ispao, njegovo životno putovanje još uvijek traje.