Godinama su raznim vještačkim projektima pokušavali da postanu sila u onome za čim cijeli svijet ludi već više od jednog stoljeća. Amerikanci su izdvajali veliki novac za velike igrače koji su bili na zalasku karijere, dovodeći ih u svoje klubove kako bi promovirali igru koju cijeli svijet zove nogomet ili fudbal, kako god hoćete, samo su je oni i Australci zvali soccer.
Tako su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dres Cosmosa iz New Yorka nosila trojica od četvorice najboljih svjetskih igrača svih vremena, Pele, Johan Cruyff i Franz Beckenbauer, samo je Diego Maradona odolio američkim dolarima. Među igračima koji su bili promotori soccera bio je i naš Škija Katalinski. Međutim, nije išlo. Moralo se učiniti nešto više da bi se primakli ostatku svijeta, šta god da su uradili ljudima u SAD niko nije mogao iz srca oteti onaj njihov pravi football, koji Evropljani opisuju kao igru u kojoj igra samo jedan igrač quarterback, dok se ostali guraju i hvataju na kamari.
Onda su se odlučili napraviti veliki iskorak. Organizacija SP kao najveće smotre nogometa bila je idealna prilika i za pokretanje profesionalne lige. Napravljeni su veliki, komforni, moderni stadioni koji su ugostlili naviječe iz cijelog svijeta. Te 1994. godine dok je u našoj zemlji bijesnio krvavi rat između ljudi koji su istovremeno mislili da smo najveća sila u nogometu, ako ne u svijetu, onda barem u Evropi, s druge strane okeana ljudi koje smo smatrali totalnim neznalicama kada je ova igra u pitanju, pokretali su svoju ligu. SP im je došlo kao najbolja reklama za to. U početku su organizatori lige pokušavali na probnim mečevima raznim eksperimentima natjerati gledatelje na stadione, ali nije išlo. Penal su izvodili kao u hokeju, gdje je igrač s loptom kretao s centra igrališta i mogao je predriblati golmana i ušetati se u mrežu, za pobjedu su bili naumili dodjeljivati šest bodova, plus po jedan bod za svaki postignuti pogodak, ali nije išlo. Međutim, dolazak stotina hiljada navijača iz cijelog svijeta na SP, puni stadioni, Brazil, Italija, ili tamo neka Nigerija, natjerali su bogate Amerikance da se i oni ozbiljno pozabave ovim sportom.
Osnovana je profesionalna liga nazvana MLS (Mayor League Soccer ). Prve sezone učešće je uzelo osam klubova podijeljenih kao i u ostalim sportovima na dvije konferencije, Istočnu i Zapadnu. Prva utakmica bila je najveći problem organizatorima. Na stadionu u San Joseu između domaćeg San Jose Clasha i Washington D.C.Uniteda okupilo se oko 60.000 gledatelja. Jedini uslov za uspjeh bio je da ne završi bez golova, jer koga će na stadion privući dodjela žutih ili crvenih kartona, ofsajdi, valjanje po terenu itd. Kao po baksuzluku, dvije minute do kraja bilo je 0:0, a onda je tadašnji reprezentativac Eric Wynalda zabio za domaći tim i veliko slavlje domaćih navijača, što je bilo dovoljno da njih oko 30.000 naruči pretplatničke karte za narednu sezonu, a organizatori su ljubili noge Wynaldi nudeći mu ček da sam ispiše cifru koliko želi da prima te sezone. I u ostalim gradovima situacija se razvijala po planu, u Los Angelesu je Galaxy gledalo oko 60.000 ljudi, u New Yorku 47.000 itd. U početku su stadioni bili dobro popunjeni, ali je nakon nekoliko sezona došlo do zasićenja, te su stadioni bili sve prazniji.
Interesovanje je opadalo iz dana u dan. Sjećam se priče iz 1998. godine i SP u Francuskoj kada su SAD igrale protiv Irana. Jedan zagrebački kolega nije znao kako se pravilno izgovara prezime kapitena SAD-a Frankiea Hejduka, pa je upitao Ciboninog igrača Atkinsa, a ovaj ga je upitao ko je taj. U jednom zagrebačkom kafiću se gledala spomenuta utakmica, a jedan američki turist je za susjednim stolom skakao i vrištao na svoje simpatizere, a novinar mu je prišao pomislivši da se kuži u nogomet i upitao njega za odgovor. Ovaj naravno nije imao pojma, čovjek nije znao ime ni jednog igrača, ali je meč pratio samo zato jer se igralo protiv Irana.
I tako je bilo sve do prije nekoliko dana kada su Amerikanci upisali svoju možda i najveću pobjedu u historiji. Jutro poslije njihove pobjede nad Špancima u polufinalu Kupa Konfederacija ustao sam i krenuo sa ustaljenom praksom otvaranja sportskih portala. Kao i obično, prvo sam otvorio ESPN, a s naslovnice se smješi Landon Donovan, prvi nogometaš u posljednjih nekoliko godina koji je dobio tu čast biti ispred Bryanta, Jamesa ili Manninga. Međutim, kako ESPN ima kategoriju soccer nisam se baš iznenadio, ali kada sam otvorio The Sporting News, stranicu koja nikad ništa iz soccera nije objavila, stranicu koja se većinom bavi bejzbolom, očekivao sam lice Alexa Rodrigueza ili Orlanda Hudsona koji je tu večer zapucao tri home-runa, ali nije ih bilo. Jozy Altidore, krvnik Španaca bio je glavna faca. Odmah sam znao da je vrag odnio šalu. Nema veze što su kasnije izgubili od Brazila u finalu, iako su trebali dobiti, oni su pobjednici ovog turnira. Prvi put u životu u domovini su glavne face, ispred su košarkaša, hokejaša, igrača bejzbola ili američkog nogometa, veće su face od Tigera i Mickelsona koji su baš tih dana igrali najveći turnir u golfu.
Liga im u posljednje dvije sezone napreduje konstantno, imaju četrnaest klubova plus jedan iz Kanade, za sljedću sezonu su ugovorili dva nova kluba Philadelphiu i Montreal, pet gradova čeka ulaznicu za ligu, i to veliki gradovi St.Louis, Phoenix, Boston, Detroit i Dallas. Ne dolaze više islužene zvijezde da im uzmu pare, sada dolaze igrači na vrhuncu moći poput Beckhama, Ljungberga ili Claudio Lopeza. Južnoamerikanci ih mole da se uključe u njihov Copa Libertadores što je prije samo tri godine bilo nezamislivo.
To je dovoljan dokaz da su konačno na pravom putu. Samo, ovdje ne smiju stati, moraju nastaviti još snažnije razvijati nogomet, i za deset godina biće svjetska sila, bez sumnje. Potencijal imaju, novac, sponzori, volju, infrastrukturu, veliki bazen igrača, sve je tu. Jedino šta moraju uraditi, jeste prekinuti praksu iz ostalih sportova koji igrače uzimaju s drafta. U nogometu to ne ide. Omladinski pogon se mora razviti, kako bi iz vlastitih škola imali igrače za budućnost. Znalo se godinama dešavati da se kroz kvalifikacije prošetaju, a kada dođu na veliko takmičenje ne naprave ništa zbog neiskustva. Jer kada SAD igraju protiv Brazila, njihovi brazilski vršnjaci u dvadesetoj godini iza sebe imaju već preko stotinu prvoligaških mečeva, dok Amerikanci imaju samo nekoliko ozbiljnijih treninga, te ispisane indexe na fakultetima.
Ako dovedu nekoliko stručnjaka iz Evrope koji će posložiti stvari u omladinskim školama, biće velesila sigurno. To je sigurno ispravniji potez od dovođenja isluženih igrača, jer imaju svoje talente. Dokaz ove tvrdnje su Landon Donovan, savršen igrač, baš kao i Altidore, Davies, Torres, Beasley, Dempsey......
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
