“Stavi zanimljiv naslov kako bi privukao čitaoce, a zatim u tekstu piši šta ti je volja i ne brini se, bit će prihvaćeno”, rekao mi je prijatelj u trenucima kad sam mu, uz čašicu naših kulturnih i manje kulturnih razgovora, priznao o čemu planiram pisati.
Cijenim ga, često razmjenjujemo mišljenja o raznim sportskim zbivanjima, ali kako poslušati njegov savjet?! Kako će malobrojni čitaoci (i to ukoliko slučajno kliknu na naslov) shvatiti važnost presinga ukoliko ja samo bacim riječi na papir kako bih ispunio normu i zaradio novac?! Novac je bitan, ali ne toliko da bi isti trebao biti svrha nečijeg postojanja. Znam da će mi prijatelj oprostiti i što ga spomenuh u uvodu i znam da će biti prvi koji će kritikovati ovaj tekst i naći mu (ne tako) očigledne mane i upravo zbog toga ne mogu protiv sebe. Jednostavno ne mogu. Kako bih opravdao četverocifren honorar (da, lažem), potrudit ću se da od nezanimljivog naslova napravim što zanimljiviji i kvalitetniji tekst.
Izumitelj presinga
Da bismo pričali o presingu, moramo se vratiti u daleku prošlost. Thomas Patrick Gorman je 1934. godine došao na revolucionarnu ideju. Svojim igračima je naredio da, umjesto povlačenja na svoju polovinu i striktnog branjenja vlastitog gola, napadnu protivnika duboko na protivničkoj polovini. Pritisnuti ih dovoljno da ne mogu kreirati napad iz kojeg bi došli u priliku da postignu pogodak.
Dva napadača bi tako ometala protivničke napade, s tim da bi jedan obavezno bio na liniji dodavanja. Ukoliko bi to bilo bezuspješno, odmah iza napadača bi se nalazili defanzivni igrači koji bi pokrivali prostor u slučaju da je protvnik probio taj blok nekim pasom ili driblingom. Nisu samo protivnički igrači bili zatečeni ovom idejom, nego i Gormanovi. Morali su biti sinhronizovani, usaglašeni i igrati timsku odbranu. Ukoliko jedan igrač zakaže, protivnik bi to mogao iskoristiti. U tom trenutku, ta ideja je bila etiketirana kao jebeno samoubistvo.
Gormanova ekipa izgubila je u četiri od pet utakmica, a onda, kad su igrači shvatili i implementirali Gormanove zamisli, postali su mašinerija. Ne brinite, ukoliko niste čuli za Gormana, neće vam to donijeti negativne bodove. Inače, riječ je o kanadskom sportskom kolumnisti i treneru koji je tada vodio hokejaški tim – Chicago Blackhawkse. Presing se prvo pojavio na ledu, da bi vremenom prešao i na travnate, zelene podloge.
Rinus Michels, Viktor Maslov i Ernst Happel
Da je pomenuta trojka sa naših krajeva, vjerovatno bi se vodili ratovi o tome ko je zapravo prvi upotrijebio presing kao oružje u fudbalu. No, srećom (moram upotrijebiti ovaj termin), Michels, Maslov i Happel nemaju dodirnih tačaka sa narodima na prostorima bivše Jugoslavije te smo pošteđenih svakodnevnih svađa koje bi, ponavljam, dovele do rata.
Maslov je vodio Dynamo Kiev u periodu između 1964. i 1970. godine. Upravo njega mnogi smatraju za fudbalskog Thomasa Gormana, jer je Dynamo tada koristio presing kao oružje. Rinus Michels je, vodeći reprezentaciju Holandije 1974. godine, zahtijevao od svojih igrača da vrše presing. Obavezno se napadao igrač s loptom, dok bi i linije dodavanja bile dobro pokrivene, tako da su protivnici često bivali primorani da isprobavaju pasove koje nisu željeli što bi rezultiralo jeftinim gubljenjem posjeda lopte. Michels je tada često govorio kako bi volio da mediji njegov fudbal ne zovu totalnim fudbalom, nego fudbalom presinga.
Stvar je jednostavna, Michels je od svih igrača u polju tražio da se i bez lopte kreću prema protivničkom golu. Presing tadašnje Holandije najbolje možemo opisati kao lov u čoporu na igrača s loptom. Tako je barem izgledalo. Dva, nekada tri igrača su napadala protivnika s loptom; jedan je išao direktno na igrača, dok su preostala dvojica sprječavala put lopte prema naprijed, a odbrana je bila visoko – na polovini terena, što je značilo da je svaki protivnički napadač u tom trenutku bio u ofsajdu. Michels nije izumio presing, ali ga je usavršio kao i pozicioniranje svojih igrača.
Naravno, tu mu je pomogla i tadašnja nevjerovatna generacija fudbalera, a zbog svoje agresivnosti, izdvajao se Johan Neeskens. Nemoguće je pričati o presingu, a ne spomenuti Ernsta Happela. Vodeći Feyenoord, uspio je osvojiti titulu prvaka Evrope i to na dva principa: presingu i ofsajd zamci.
Vrste presinga
Kao i u svemu, postoje razlike i u načinu vršenja presinga. Ponekad su te razlike enormne, a ponekad ih samo dijele nijanse. Usudit ću se i napisati da postoje tri škole vršenja presinga: - Bielsina škola (Marcelo Bielsa, Pep Guardiola i Mauricio Pochettino) - Mourinhova škola (Jose Mourinho i Diego Simeone) - Njemačka škola (Jurgen Klopp, Roger Schmidt, Julian Nagelsmann) Kad je riječ o Bielsinoj školi, presing se vrši do protivničkog golmana. Dakle, kad je lopta vraćena protivničkom golmanu, igrač obavezno ide na golmana kako bi mu onemogućio siguran pas. U odbrani, obavezno se sužava i limitira prostor, što opet dovodi do lakšeg vršenja presinga.
Ono što je karakteristično za polaznike Bielsine škole je da igraju na posjed. Presing + posjed. Igrači mijenjaju pozicije, nisu striktno vezani za jedno mjesto i često imaju “slobodu”, tako da mnogo lakše dolaze u situacije da iskoriste pukotine koje se stvaraju u protivničkim odbranama. Zanimljivo je da napadači nisu toliko centrirani, nego se (pre)često koriste kako bi otvorili prostor i time još više zbunili protivničku odbranu. U nedjelju smo to mogli vidjeti kod Gabriela Jesusa, a često to radi i Harry Kane.
Odemo li u prošlost, ovakve uzorke ćemo pronaći i kod Henryja i Davida Ville. Bielsin sistem nadogradio je Guardiola koristeći Messija kao lažnu devetku, dok je Pochettino tu devetku “gurao” na krilo. Najvažniji je kolektiv. Presing igraju svi i u svakom trenutku moraju biti na zacrtanom mjestu kako bi sistem besprijekorno funkcionirao. Mourinha, na prvu, možda ne vežemo za presing, nego na parkiranje autobusa. No, uprkos tom defanzivnom stilu kojeg Portugalac (pa i Simeone) forsira još od njegovih fudbalskih početaka, njegove ekipe također koriste presing.
Mourinho ne rizikuje, a visoko postavljena odbrana, ogroman je rizik. Za razliku od Bielsine (pa i njemačke škole), Mourinhova odbrana nije postavljena visoko. Jednostavno, Mourinho želi da svede rizik i greške na minimum, tako da njegove ekipe najviše koriste nevjerovatno agresivan presing u defanzivnoj trećini. Tada obično okružuju i igrača s loptom i zatvaraju prostor kako bi spriječili protok lopte prema vlastitom golu, što protivniku dozvoljava samo povratnu loptu ili loptu u širinu. Takav presing usko je povezan sa kontranapadima koji su Mourinhov zaštitni znak.
Dovoljna je jedna lopta osvojena u defanzivi i pravovremen pas krilnim napadačima od kojih se očekuje da budu dovoljno koncentrisani da iskoriste tu priliku. Kao što je bilo razlike u vršenju presinga između Guardiolinih i Pochettinovih ekipa, tako postoje razlike i između Mourinha i Simeonea. Obojica su defanzivni treneri koji prvo žele sačuvati vlastiti gol, znajući da tako ne mogu (?) izgubiti. Napad je u drugom, a nekad i trećem planu.
Simeone, za razliku od Mourinha, igra u formaciji sa dva napadača (istina, različitih zadataka), a defanzivu igraju svi. Obavezno su tu dva bloka od po četiri, nekad pet, igrača, i žestoko pritišću ali duboko na svojoj polovini, a napadači čekaju svoju priliku uglavnom iz kontranapada. Kad govorimo o tim napadačima, oni također učestvuju u presingu, ali ne na protivničkoj polovini, nego više na sredini terena, ponekad i mnogo bliže vlastitom golu. Simeone i Mourinho najviše pažnje usmjeravaju ka branjenu centralne pozicije i tu su veoma zgusnuti. Brzo se pomjeraju, zavisno od potrebe, lijevo ili desno, no ta centralna pozicija u defanzivnoj trećini je ključna i tu vide priliku da presingom uzmu loptu i istrče kontru nakon koje bi postigli pogodak.
Njemačka škola u mnogočemu podsjeća na Bielsinu. Odbrana je postavljena visoko, presing ide do protivinčkog golmana, ali razlika je u centralnom napadaču koji ne luta u tolikoj mjeri po stranama kao što je slučaj kod Pochettina ili Guardiole. Najbolji primjer za to je Lewandowski za vrijeme Kloppovog mandata u Dortmundu. Miksaju se pasovi, ali mnogo češće se koriste dubinske lopte koje idu ka centralnom napadaču. Hummels, Sahin i Gundogan su tako upošljavali Lewandowskom koji je obavezno primao loptu leđima, zatim je zadržavao dovoljno dugo dok ne stigne podrška s bočnih pozicija. Kloppov “Gegenpressing” donio je Dortmundu dvije titule prvaka Njemačke i finale Lige prvaka.
Osvojiti loptu što prije, osvojiti je onog trenutka kad je izgubiš, postulat je na kome počiva Kloppova filozofija. Okomitost po osvojenoj lopti, ono je što razlikuje njemačku školu od Bielsine. Ne čeka se, pokušava se odmah uposliti ofanzivni igrač, ne dozvoljavajući protivniku da se konsoliduje. Gegenpressing je savršen kad igrate protiv ekipa koje žele posjed. Klopp je znao lomiti zube protiv ekipa koje se brane i koje nemaju toliku želju da napadnu protivnika.
Fizička sprema je veoma bitna kako bi gegenpressing funkcionisao. Naravno, na fizičku spremnu obavezno dodati i nevjerovatnu organizovanost i disciplinu. Dakle, potrebna su barem tri igrača u blizini lopte kako bi svojom agresivnošću i presingom pokušali osvojiti loptu, dok igrači koji nisu blizu lopte moraju pokriti prostor. Na najvećem iskušenju su stoperi koji su previše izloženi, jer stoje visoko.
Presing je jedno od najjačih oružja u modernom fudbalu. Uostalom, vjerovatno najbolja ekipa ikad (Barcelona pod vodstvom Guardiole), pokazala je koliko je presing presudan. Oduzima energiju, ali oni su energiju čuvali pri samom posjedu lopte. Odmarali su se posjedom, kombinovanjem, igrom sitnih pasova i mrcvareći protivnika nemogućnošću da dodirne loptu. No, da biste vršili presing, morate biti nevjerovatno fizički spremni. Biti u mogućnosti da svih 90 minuta pritišćete, napadate i nervirate protivnika. I to u trenucima kad nemate loptu. Morate čitati igru, pokrivati prostor i biti “jedan od”.
Svaki igrač u svakom trenutku zna gdje i ZAŠTO mora biti. To je ključ. Ukoliko samo jedna karika nije dovoljno jaka, sistem zakazuje. Individualne greške koje možda na prvu i ne izgledaju kao greške, dovode do jeftinih golova. Upravo zbog tih individualnih grešaka i gledamo različite vrste vršenja presinga.
Jedni žele individualne greške svesti na minimum, drugi pak, žele u potpunosti prekrižiti mogućnost greške (što je praktički nemoguće). No, kako god da okrenemo, presing će i u narednom periodu biti oružje koje donosi pobjede. Da li će to biti Bielsina, Mourinhova, njemačka ili neka “hibridna” škola, to je manje bitno. Presing je tu i planira ostati još dugo.
Promo
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
