Dugogodišnji pasionirani zaljubljenik u najvažniju sporednu stvar na svijetu - Sanjin Latifić Lutvo, čovjek čiji najvažniji praznik ove godine traje od 12. juna do 13. jula svakodnevno će nam kroz kolumne, na jedinstven i samo njemu svojstven način, prenijeti svoja razmišljanja o zbivanjima u Brazilu.
U kolumbijski sam se nogomet zaljubio davno, još tamo krajem '80-tih. Sijevnuli su tada (27. mart 1989.) na oproštaju Zica u Udinama i utakmici Brazil – „ostatak svijeta“, plavi žbun na glavi, minđuša od pola kile na uhu i spuštene štucne na nogama Carlosa Alberta Valderrame Palacia, pa zauvijek u mojoj glavi promijenili predodžbu o tome kako treba da izgleda jedan fudbaler. O tome kako treba da igra i ponaša se na terenu nije bilo dumanja. Opuštenost, vizija, lopta „zalijepljena“ za nogu, smisao za kombinatoriku, sepet trikova i genijalnih rješenja koje je nesebično prosipao zelenim travnjakom. „El Pibe“ je imao sve. Nije puno trčao, ali je zabijao i dijelio asistencije bolje od ikoga prije njega.
Ubrzo će nakon toga njegova i „zlatna“ generacija kolumbijske reprezentacije krenuti u '90-e i svoja 3 spojena učešća na Mundijalima (Italija '90, USA '94 i Francuska '98). Svijet će upoznati Renéa Higuitu, Leonela Álvareza, Freddya Rincona, Adolfa Valenciu, Oscara i Ivana Cordobu, Faustina Asprillu...Upoznat će i nesretnog Andrésa Escobara kojeg je jedan autogol 1994. koštao glave. Shvatit će ostatak planete da Kolumbija živi i umire za nogomet. Svi Južnoamerikaci su to, naravno, oduvijek znali.
“Los Cafeteros” su dugih 16 godina čekali da se opet ukažu na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri. Nacija gladna lijeka za srce i dušu, preopterećena vječnim rasulom, kriminalom i anarhijom koji haraju ovom prelijepom zemljom, je u ushićenju i zanosu tražila od svojih fudbalera da u Brazilu odu do kraja. No, povrijedi se “El Tigre” Falcao u zao čas, pa se euforične ambicije svedoše na “Cuándo y cómo se puede” ili “dokle’ i dokad’ možete”.
Da mogu barem do 1/8 finala „Kahvedžije“ su potvrdile jučer u Brasiliji. Nije Obala Slonovače skromna i blago neozbiljna ekipa kakvom se, uprkos brojnim fudbalskim zvijezdama u svom sastavu na prethodna dva Mundijala znala predstaviti, no žutila se brazilska prijestolnica jučer jednako kao i Belo Horizonte prošle subote protiv Grčke. Kolumbija je na (skoro) domaćem terenu bilo gdje u velikom, komšijskom Brazilu, pa se pod pjesmom i hukom sa tribina daje i 120% na terenu gdje, zasad, sve odlično fercera.
Jučer je rezultatska odluka pala u 2. poluvremenu u kojem je sve prštalo od akcije i uzbuđenja. Na Cuadradov centaršut iz kornera izvio se James Rodriguez u 64. minuti i glavom zabio za vodstvo „žutih“ od 1:0, 6 minuta kasnije Quintero iskoristio grešku (tokom intoniranja himne uplakanog) Die Sereya i povisio na 2:0, da bi „zeleni“ na 1:2 smanjili u 74. minuti nakon Gervinhovog slaloma i zabijanja jednog od najljepših golova dosad viđenih na Mundu. Drame pred Ospininim golom do kraja ove odlične fudbalske predstave nije manjkalo, no Kolumbija je 3 boda i obezbijeđen plasman u II krug sačuvala do kraja.
Time će, u najmanju ruku, ova „zlatna“ generacija i bez najsjajnijeg od svih svojih dragulja, Radamela „strašno-nam-nedostaješ“ Falcaoa, ponoviti uspjeh Valderramine generacije iz '90-e i plasmana među 16 najboljih na svijetu. Biće, naravno, prilike i za nešto više, ali i ovo je, s obzirom na izostanak najboljeg igrača, već dovoljno veliko.
Mali je, s druge, one južnije strane latinoameričkog kontinenta, bio tračak nade kod urugvajskih pesimista da se nakon bruke protiv Kostarike može još i nešto napraviti na ovom Mundijalu. Ostarjele i pohabane noge obojice Pereira, Riosa i „Russa“ Pereza, guzovi Diega Lugana, pojedinaca poput „Cachavache“ Forlana što i na klupi ofirno izgledaju, učinile su da ekipa koja je bila „hit prvenstva“ održanog prije 4 godine u Južnoj Africi, u svojoj prvoj utakmici na ovom Mundijalu izgleda poput skupine neozbiljnih termindžija.
No, optimisti su se uzdali u povratak „El pistolera“, čovjeka kojem je prije nešto manje od mjesec dana operisano koljeno. „Lucho“ Suarez je 40% ovog Urugvaja i kada je raspoložen, znali su, može sam pobijediti svakoga. Tako nije mislio i „Woy“ Hodgson koji je pred meč u Sao Paolu, navodno, rekao da Luis nije „world class player(?!)“.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
