Arsenal već ima strašan tim, ali jedan čovjek mogao bi ga odvesti na nedostižan nivo

Na prvi pogled ideja o dolasku Viniciusa Juniora u Arsenal djeluje gotovo nestvarno. Brazilski reprezentativac pripada krugu najvećih svjetskih zvijezda, a posljednjih godina predstavlja jedno od zaštitnih lica Real Madrida. Ipak, kada se zanemare transferne prepreke i pažnja usmjeri isključivo na teren, postaje jasno zbog čega bi bio idealno pojačanje za ekipu Mikela Artete.

O Viniciusu se u posljednje vrijeme često više govori zbog ponašanja nego zbog fudbalskih kvaliteta. Njegove reakcije, sukobi s protivnicima i odnos prema pojedinim trenerima redovno izazivaju podijeljena mišljenja. Međutim, ništa od toga ne mijenja činjenicu da je riječ o jednom od najopasnijih krilnih napadača na svijetu.

Najveća snaga brazilskog fudbalera ogleda se u individualnim duelima. Kada ostane sam protiv defanzivca, najčešće ga prolazi, iznuđuje prekršaj ili donosi svojoj ekipi korner. Upravo bi te osobine mogle postati još vrijednije u Arsenalovom sistemu.

Prekidi su već godinama jedno od najjačih oružja londonskog kluba. Arsenal ima veliki broj fizički moćnih igrača, kvalitetne izvođače i razrađene akcije kojima često dolazi do pogodaka. Vinicius bi stalnim napadima na protivničke bekove mogao dodatno povećati broj opasnih slobodnih udaraca i kornera.

Brazilca posebno vrijednim čini i njegova dostupnost tokom sezone. Uprkos ogromnom broju utakmica i zahtjevnom stilu igre, rijetko je odsutan zbog povreda. U tri od posljednjih pet sezona odigrao je veći procenat mogućih minuta nego što je Declan Rice, kao najdostupniji Arsenalov igrač, zabilježio prošle sezone.

Dolaskom Viniciusa Arsenal bi mogao riješiti i problem izražene orijentacije prema desnoj strani. Oko 42 posto napada londonske ekipe dolazi tim bokom, dok lijeva strana učestvuje sa približno 32 posto. Nijedan drugi engleski velikan nije toliko zavisan od samo jednog dijela terena.

Takav način igre olakšava posao protivničkim trenerima. Oni unaprijed znaju da Arsenalova najveća opasnost dolazi kroz kombinacije Bukaya Sake i Martina Odegaarda. Kada njih dvojica nisu potpuno spremni ili raspoloženi, čitava napadačka struktura postaje znatno manje opasna.

Vinicius bi ponudio prirodno rješenje na suprotnoj strani. Arteta ne bi morao potpuno mijenjati sistem jer bi Brazilac već samim prisustvom donosio prijetnju u situacijama jedan na jedan. Mogao bi ostajati izolovan na lijevom krilu i čekati trenutak u kojem će napasti protivničkog beka.

Odegaard bi tako dobio još jednu vrhunsku opciju prilikom organizacije napada. Umjesto stalnog traženja prolaza na desnoj strani, mogao bi promijeniti težište i pronaći Viniciusa u velikom prostoru. Protivničke odbrane više ne bi mogle unaprijed usmjeriti većinu svojih resursa prema Saki.

Vinicius pripada rijetkoj grupi igrača zbog kojih treneri mijenjaju početne planove. Ekipe u Španiji često udvajaju njegovu stranu, koriste dodatnog beka ili od krilnog napadača traže znatno više defanzivnog rada. Čak i kada ga uspiju zaustaviti, to najčešće plate slabljenjem vlastite igre prema naprijed.

Sličan potez svojevremeno je povukao i Pep Guardiola, koji je protiv Real Madrida na desnom beku koristio Abdukodira Khusanova. Fudbaler koji je uglavnom igrao štopera dobio je prednost u odnosu na ofanzivnijeg Matheusa Nunesa upravo zbog Viniciusa. City ga je ograničio, ali je istovremeno izgubio dio vlastite napadačke širine.

„Ranije smo imali Walkera. Sada nam je za zaustavljanje Viniciusa potreban neko na motociklu. On predstavlja stalnu opasnost i, čak kada mislite da ga kontrolišete, uvijek može napraviti nešto nepredvidivo“, opisao je Guardiola probleme koje Brazilac stvara protivnicima.

Naravno, eventualni transfer sa sobom bi donio i određene rizike. Najviše dilema izazivaju Viniciusov doprinos igri bez lopte i mogućnost da njegovo ponašanje poremeti odnose u svlačionici. Međutim, oba problema često se predstavljaju većim nego što zaista jesu.

Vinicius u posljednjoj trećini prosječno napravi 14,2 pokušaja pritiska po utakmici, što je više od učinka nekoliko Arsenalovih krilnih fudbalera. Njegov problem nije nedostatak želje, nego pogrešno prepoznavanje trenutka u kojem treba krenuti prema protivniku. U Artetinom organizovanom sistemu, okružen saigračima koji razumiju okidače za presing, taj nedostatak mogao bi biti znatno ublažen.

Ni njegov karakter ne mora automatski predstavljati prijetnju Arsenalovoj svlačionici. Carlo Ancelotti je Realovu generaciju u kojoj je Vinicius bio jedan od lidera opisao kao najbolju grupu s kojom je sarađivao, posebno hvaleći zajedništvo i odnos igrača prema timu. Arsenal već ima stabilnu svlačionicu bez izraženih problema s egom, pa potencijalne prednosti ovog transfera ipak djeluju znatno veće od rizika koji ga prate.