Barbarez: Zbog Hamburga sam odbio Bayern

U razgovoru za njemački Abendblatt, Barbarez je pričao o HSV-u, Hamburgu, Mostaru, ratu u BiH, porodici...

Sviđa li vam se život u Hamburgu, osjećate li se kao pravi domicilni stanovnik Hamburga?

"Da, mogu reći da se u Hamburgu osjećam kao kod kuće. Volim ovaj grad i za njega imam samo komplimente. Ovdje se osjećam veoma ugodno, ali sam u Hamburgu tek 12 godina i ne znam da li je to dovoljno".

Kako biste opisali život u Hamburgu?

"Hamburg vam nudi senzacionalnu dozu slobode i kvalitete života. Grad je na moru i to mi se jako sviđa. Rođen sam nekih 40 kilometara od mora, u još jednom prelijepom gradu Mostaru. U Hamburgu mi se posebno sviđa luka, noću izgleda predivno".

Kako ste došli u HSV?

"Imao sam veoma dobar odnos sa trenerom Frankom Pagelsdorfom, koji me vodio u nekoliko klubova. Frank je tada bio trenera HSV-a i sviđao mu se stil kojim igram fudbal. Hamburg je imao novi stadion, prošlu sezonu bili su treći i imao sam šansu igrati u Ligi prvaka. Odbrao sam dolazak u HSV iako sam imao ponudu Bayerna".

Da li sada žalite što niste zaigrali u nekom velikom klubu van Njemačke?

"Ne, apsolutno ne. Uvijek sam govorio, za mene je i Njemačka inostranstvo, iako sam tu dosta dugo, pa zašto bih išao negdje dalje. U Njemačkoj i pogotovo u Hamburgu sam se uvijek osjećao jako dobro. Nikada nisam zaboravio da sam karijeru počeo na probi u Hannoveru u četvrtoj ligi, a dogurao sam do kapitena reprezentacije".

Kako se desila ta proba u Hannoveru?

"1991. godine u Mostaru sam postao jedini junior koji je potpisao profesionalni ugovor. Tokom zimske pauze došao sam u Hannover u posjetu rođacima koje nisam vidio četiri godine. U to vrijeme nisam znao da je moj otac već dogovorio sa njima da ostanem u Njemačkoj. Sjećam se toga jako dobro, ujak mi je rekao da obučem trenerku i da prošetamo do stadiona, gdje su trenirali igrači Hannovera".

Šta se tada desilo?

"Trenirao sam sa ekipom. Došao sam u Hannover kao junior sa profesionalnim ugovorom sa klubom Veležom iz Mostara, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio poznat po svom sjajnom radu sa mladim igračima. U Veležu sam već bio prošao sve osnove fudbalske škole i mogu reći da je juniorska škola Veleža bila mnogo naprednija od one u Hannoveru. Kada je trener Hannovera vidio šta sve znam, rekao je mom ujaku: 'Ukoliko mali želi da ostane, ostavićemo ga'.

Jeste li vi želili da ostanete?

"Ne. Rekao sam ujaku 'ja se za dva dana vraćam kući, kakav Hannover!' Međutim, moj je otac već bio dogovorio moj ostanak kako bi me zaštitio od nadolazećeg rata. U Sloveniji i Hrvatskoj rat je već bjesnio, a spremao se početak i u BiH".

Jeli vaša porodica preživjela rat?

"Mojoj se porodici na svu sreću nije ništa desilo tokom rata. Moja je mama ostala u BiH, a otac, sestra i moja sadašnja supruga su samnom došli u Njemačku. Ipak, bilo je to jako loš period. Imao sam 20 godina i morao sam se boriti za opstanak. Imali smo prihod od 1.500 maraka mjesečno, a samo stan nas je koštao 1.200 maraka".

Kada ste se u Njemačkoj počeli osjećati kao kod kuće?

"Nakon sedam provedenih godina ovdje. Nisam se želio vratiti u Mostar, jer sam jako razočaran tim okrutnim ratom. Moja majka je bila veoma razočarana mojom odlukom. Kada me je 1998. godine kontaktirao Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine da zaigram za reprezentaciju, nisam se ni sekunde dvoumio. Jako volim svoju domovinu. Nažalost, situacija dole nije dobra. Mnogo je korupcije i mladi ljudi nemaju perspektive i nemaju posla. Ipak, to je i dalje moja domovina".

Kako biste opisali svoj odnos sa roditeljima?

"Veoma bliskim. Moj je otac nažalost umro prije deset godina. Nakon toga sve sam svoje golove njemu posvetio. On je bio moj mentor. Sada je tu ulogu preuzela majka".