Madrid slavi, Barcelona je u šoku. Poraz Katalonaca ukupnim rezultatom 1:5 u dvije utakmice finala Superkupa Španije nije toliko sramotan, koliko je izvjesno da Barcelona uopće više ne može predstavljati ozbiljan kolektiv. Onaj koji je do prije samo nekoliko godina igrao svemirski fudbal, fudbal kakav niko nikada nije igrao.
Godinama su se poigravali fudbaleri Blaugrane sa svojim najljućim rivalima, bez obzira ko bio trener Kraljeva. Ustajali su nekoć navijači Reala i aplaudirali Ronaldinhu, ranije izlazili sa Bernabeua da ne doživljavaju kalvariju, proklinjali sudbu kletu što je Lionela Messija poslala ka La Masiji.
A sve je krenulo onog trenutka kada je Pep Guardiola shvatio da bi od igrača poniklih u vlastitoj omladinskoj školi mogao napraviti nešto što je njemu bio ideal fudbala. Kada je došao zahvalio se Ronaldinhu i tada nezamjenjivom Decu, a balavcu Messiju dao ulogu gospodara fudbalskog svemira.
Pobjede nad Realom oslikavale su generalnu, planetarnu dominaciju Barcelone. Ljepota u igri koju su demonstrirali s druge je pak strane odražavala ideju koju je razvio veličanstveni Johhan Cruyff i na njoj ustrajavao...
I sve sa igračima iz La Masije.
Mnogi su kasnije razvili mišljenje da je Pep Guardiola obični potrošač novca, no njegova uloga u tadašnjoj Barceloni je krucijalna. Baš kao i uloga čovjeka koji je ovjeravao igru Barce. Xavija Hernandeza.
S ove distance najprije se može zaključiti da je puka sreća kumovala tolikoj Barceloninoj grandioznosti. Imati Xavija i Inijestu u jednom timu moguće je jednom u sto godina, jednom u petsto do hiljadu-dvije u istom timu da vam igra Lionel Messi...
Pa ipak, Guardiola je u vatru gurnuo Pedra, davao šansu Krkiću, Tellu, Montoyi, u jednoj je čak utakmici igralo svih 11 igrača La Masije.
A onda kako to obično biva, apetiti se povećaju, što bi u narodu rekli "guzica zine". Kad imaš sve onda želiš da imaš i više od svega. Idemo malo s UNICEF-om na dresu, pa ćemo Qatar Foundation, pa će poslije doći nešto drugo. Pa ćemo proširiti stadion...
Nije Barcelona postala lošija zbog reklame na dresu, ali je i taj potez pokazao u kojem se smjeru ide. I bio jedan u nizu zbog kojih su autohtoni navijači, žitelji ovoga grada prije svega, okrenuli od onoga što najviše vole.
Dovesti Ibrahimovića, potom Neymara postalo je bitnije nego forsirati vlastite igrače. I možda u tome leži kvaka. Mijenjali su se treneri, ali do Luisa Enriquea, koji također zna šta je La Masija, niko nije bio ni ublizu Guardioli.
Sve ovo poslije, pa čak i sa Neymarom, bilo je jahanje mrtvog konja sa epilogom kakav se mogao očekivati.
A Real? Real je čekao priliku. Pametno dovodio igrače, ne iz primarno marketinških razloga (jer tada Modrića sigurno ne bi doveli), već iz fudbalskih. Iz onih zbog kojih su doveli i mladog Asensija.
"Prvi put u devet godina osjećao sam se inferiornim protv Reala. Moramo prihvatiti ovaj poraz i priznati da su u ovom trenutku oni bolja ekipa.", u eter su otišle riječi Gerrarda Piquea.
U ovom trenutku Real jeste bolja ekipa, možda će doći i trenutak u kojem će Barcelona biti bolja. Desit će se da pobjede jedni, potom drugi, no da će jedna ekipa tako i toliko dugo dominirati nad drugom, to se više neće desiti.
Promo
Stigli prehrambeno-higijenski paketi za socijalno ugrožene
Uoči praznika: Donacija iz Mozzarta za javnu kuhinju "Mozaik prijateljstva"
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
