BHT ili druga strana sporta

Vode se polemike, postavlja se pitanje ko je kriv i zašto nije bilo prenosa? Ljudi su s pravom ogorčeni, ali ne bi trebali biti iznenađeni, jer ovo nije prvi put da se ovakve stvari događaju. Ovaj nerealizovani prenos samo je još jednom izbacio na površinu sve slabosti jednog javnog servisa koji bi morao biti u funkciji domaće javnosti i domaćeg sporta.

Da li smo iznenađeni ovakvim potezom državne televizije? Realno ne bismo smjeli biti jer toliko je sportskih događaja, toliko nastupa naših sportista prošlo nezapaženo od strane iste da je to za jednu državnu TV kuću prosto nevjerovatno. Ovo je posljednji primjer, ali sjetite se kvalifikacija za Euro i neizvjesnosti oko prenosa utakmice iz jedne Albanije, odnosno realizacije prenosa utakmice koja će se pokazati ključnom za (ne)plasman na Evropsko prvenstvo. Ovo je zemlja u kojoj se ne prenose prvenstvene utakmice u košarci, rukometu, tek ponekad, eventualno, u završnici.

Kada ste posljednji put vidjeli nastup reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci, naših klubova koji su baš kao i reprezentacija osvojili sve što se može? Ne, toga nema niti u snimkama, baš kao što bi bilo pravo čudo kada bi smo vidjeli nastup Mekića u borbi za zlato ili neke od naših karate reprezentacije na Evropskim ili Svjetskim prvenstvima. Sve to iz naše perspektive izgledao kao naučna fantastika. Imamo jednog jedinog predstavnika u ABA ligi, ekipu Širokog koji pa skoro da kuca na vrata Eurokupa, ali toga u domaćem TV programu nema.

Nema rukometaša u SEHA ligi, nismo gledali njihove nastupe u Evrokupovima, a protivnicu su bili iz Španije, Njemačke. Ista je stvar sa tenisom, jedan meč Davis Cup reprezentacije u dvije godine, rezultati Džumhura, Bašića, Brkića se tek provuku kroz vijesti u Dnevniku. Kada ste eventualno vidjeli neku reportažu, snimak sa nekog plivačkog takmičenja u Sarajevu, Banja Luci? Odbojka? Šta je to?

Sve se svodi na domaće prvenstvo u fudbalu, emisiju koja traje pola sata sa izvjestajima od pet minuta. Dobro, tu su nastupi fudbalske reprezentacije (bez reportaža, posebnih priča), košarkaške koja je igrala i na Eurobasketu. Tamo smo imali tri komentatora, ali opet niti jedne priče, reportaže, izvještaja sa presice ili razgovora sa nekim iz našeg tabora. Dobro, gledamo Ligu prvaka, Svjetski kup u skijanju također gledamo, ali ne u cijelosti (ima Zagreb, nema Flachau, itd...).

Na našoj državnoj televiziji nećete vidjeti ni svjetska ni evropska prvenstva u plivanju, vaterpolu, odbojci, nema Formule 1, nema motociklizma, hokeja na ledu, stonog tenisa, boksa. Od teniska četiri Grand Slama, vidimo pet-šest mečeva iz Pariza i sa Wimbledona. Atletike je bilo uz neizostavne odlaske po dva komentatora od Kanade do Japana, ali i toga je sve manje - lani nismo gledali Svjetsko prvenstvo.

I to će biti tako zato što niko nikada nije odgovarao, niti je neko upitao nekoga zašto i kako nema određenog velikog događaja za naše sportske kolektive na TV na ekranima. Mnogo puta se moglo čuti kako nemamo novca, kako nije isplativo, kako nije zanimljivo, dok smo nerijetko mogli čuti (kada su pitanju fudbalski evrokupovi) da nema kamera na stadionu, zainteresovane televizije za prenos iako su  naši voljni, spremni. To su priče za malu djecu u današnje vrijeme. Prenos iz Grčke oni snalažljivi gledali su kroz u programu ET3 kroz piratske internet mreže ili card sharing.

Niko nije odgovarao, kao što nije ni za nešto rečeno u prenosu, jer ono što se može čuti za vrijeme prenosa nekog događaja na državnoj televiziji rijetko gdje možete. Prave komplikacije nastaju kada krenu Olimpijske igre, više zimske nego ljetne, jer treba prenositi hokej, biatlon, nordijsko skijanje, snowboard, i ostale stvari. Baš kao kada dođe eventualno na red veslanje, plivanje, odbojka na pjesku ili kajak kanu na ljetnim.

Ali to je tako i biće i za to ne treba da nas čudi zašto nismo gledali naše rukometaše, nego tuđe, jer slično su prolazili fudbaleri, košarkaši, a niko ne garantuje da se nešto slično neće desiti opet, zato što nikada niko nije odgovarao.