Na Balkanu bdije i prkosi, mnogi su je gazit' htjeli, ali ona, ipak postoji · Riječ, dvije...

Običan datum na kalendaru, ali datum koji će na svjetsku mapu, tamo u dalekoj Kanadi gdje je glamur i pozornica jedan svemirski univerzum, tamo će sijati zastava države koja ima možda problema, ali države koja je uvijek dala heroje i ponosne ljude na svakom pedlju životnog borilišta.

Neće biti sramota da se pusti suza kada kompozitor iz Beograda Aleksandar Gajić na svom instrumentu zasvira himnu Bosne i Hercegovine pred početak Mundijala, pred duel protiv Kanade, Mundijala 2026. godine, kojeg smo možda zamišljali u filmovima, jer takvi smo, kada nam ne ide, onako mahnemo rukom "ma hajde, nema veze".

Nije mahao ni Sergej, nije mahao ni Spaha, nisu mahala ni ona djeca čiji su roditelji morali napustiti svoja ognjišta kada se Bosna i Hercegovina borila za opstanak. Nisu ni mahala ona djeca, oni momci koji su krčili svoj put do zvijezda, sa teških bh. terena. Oni su duboko vjerovali da mogu obradovati svoj narod, svoju državu, onu zjenicu Balkana koja je gladna uspjeha i pobjeda.

I uspjeli su.

Ni najmračnije političke struje koje pokušavaju da uzdrmaju brod ponosa, nemaju toliko moćno oružje da unište onu emociju koju će svijet vidjeti u tamo dalekom Torontu.

U zemlji koja se često suočava s političkim i ekonomskim izazovima, fudbalska reprezentacija je pokazala da Bosna i Hercegovina ima snagu da se ujedini oko zajedničkog cilja.

Mundijal će svijetu predstaviti Bosnu i Hercegovinu kao zemlju talentovanih, hrabrih i ponosnih ljudi koji nikada ne odustaju. Onih na terenu, onih na tribinama i onih na ulicama širom Bosne i Hercegovine.

Ne zna svijet taj huk Neretve, ni tu ljepotu Une, ni onaj dašak Bosne, a tek čvrstinu Drine. Nije svijetu jasna ni Bregava i njena ljepota, ko da je njih briga za vrhove Igmana, Treskavice, Bjelašnice, vrhove koji podsjećaju na jedan ponos do neba.

Reprezentacija je pokazala da se uspjeh gradi radom, disciplinom i vjerom, vrijednostima koje su potrebne i društvu u cjelini.

Ma, iskreno i taj rezultat, ma zar je on najbitniji? Ne mora biti. Najbitnije je da smo pokazali oni svjetskim mazlumima, lopovčinama, napucanim šalabajzerima, da ona zemlja od oko tri miliona stanovnika ima srce i dušu kakvu ne možete kupiti i uništiti milijardama i ako hoćete baš precizno, ona četvrta najmanja zemlja učesnica Mundijala.

Reprezentativci su ambasadori svoje zemlje, predstavljajući svijetu najbolje vrijednosti Bosne i Hercegovine – borbenost, ponos i zajedništvo, a da hoće šta naučiti i oni iz vrha, ma sramota je njih kopirati, oni žive u svom trulom svijetu.

Reprezentacija je dokazala da veličina jedne države ne zavisi od njene površine ili broja stanovnika, već od srca i odlučnosti njenih ljudi.

Puno krvi, puno suza, puno vanjskih zemljotresa, preživjela je ova država i ovaj jun 2026. godine će biti dokaz koliko jedna lopta, ona prava lopta, može razveseliti narod koji nikada nije gubio nadu.

A, vi, gore, iz vrha, obojeni u bojama cirkusa, nemojte molim vas, barem ovo ljeto, trovati ovaj narod glupostima i bočicama nacionalizma, barem sjedite i šutite, jer sumnjam da želite da učite od Ivana, Nikole, Harisa, Edina, Jove, Sergeja, Emira, Benjamina, Esmira, Kerima, Ninoslava...

I kratko još, da ne dužim, jasna poruka u svijet - Na Balkanu ona bdije i prkosi, mnogi su je "gazit" htjeli, ali ona ipak postoji i igra na Svjetskom prvenstvu!

Sretno, Bosno i Hercegovino!