Bogdan Tanjević je priča broj jedan

Na ovom prvenstvu je zaista bilo toliko sjajnih momenata, da bi trebala cijela knjiga kako bi ih sve spomenuli. Ipak,  pokušaćemo koliko-toliko da spomenemo one najvažnije. Najveća priča Mundobasketa su dva velika trenera, Bogdan Tanjević i Mike Krzyzewski, zatim Kevin Durant, Kerem Tunceri, Miloš Teodosić, reprezentacija Argentine, Luis Scola, Sergio Scariolo...

Bogdan Tanjević je reprezentaciju Turske preuzeo prije šest godina, otpisao je, uprkos protivljenju velikog broja turske javnosti, neke iskusne igrače poput Ibrahima Kutluaya, Mirsada Turkcana, Huseyina Besoka, kako bi pravio tim na duže staze, odnosno tim koji bi 2010. uzeo medalju pred domaćim navijačima. Nakon što je sinoć uzeo srebro sa samo jednim porazom vjerovatno više niko ne spominje Kutluaya ili Turkcana.

Ono što je veoma bitno spomenuti jeste činjenica da je Boša u zadnje vrijeme u borbi s teškom bolesti, te da je dosta vremena proveo na kemoterapijama. Sam je istakao kako su mu doktori rekli da ima četiri faula i da igra u gostima, te da se treba dobro paziti. Boša je uporedo išao na terapije i s Turskom osvojio srebro, što je za svaku pohvalu.

Mike Krzyzewski je uspio za kratko vrijeme sastaviti reprezentaciju od mladih igrača koja je nakon 16 godina donijela Americi prvo zlato. U timu nije bilo niti jednog igrača sa OI iz Pekinga od prije dvije godine, u timu je imao pet igrača mlađih od 21 godine, ali je legendarni Coach K uspio ostvariti dugogodišnji američki san. Prvo ime njegove reprezentacije bio je fantastični Kevin Durant, koji je proglašen MVP-em Mundobasketa.

Litvanija i Srbija su dvije reprezentacije koje bi trebale obilježiti budućnost. Reprezentacije sastavljene isključivo od mladih igrača pred kojima je velika budućnost ostvarile su zaista sjajan rezultat. To se ne može reći za Argentinu i Španiju, kao i za Brazil.

Brazil bi se mogao svrstati u rubriku najvećeg razočarenja, jer reprezentacija koja ima Barbosu, Marcela, Varejaoa ili Splittera trebala se boriti za jednu od medalja. Argentina je uzela peto mjesto, ali ostaje žal što ova generacija nije uzela jednu od medalja, jer ovu Argentinu vjerovatno više nikada nećemo gledati, jer većina glavnih igrača (Scola, Prigioni, Oberto) ima 30 ili više godina.

Sergio Scariolo neće ostati upamćen po dobrome, jer je Španija sa njim doživjela četiri poraza na prvenstvu, više nego što je u protekle četiri godine doživjela dok su je vodili Aitor Reneses i Pepu Hernandez. Čak ni odsustvo Pau Gasola i Jose Manuel Calderona ne može biti opravdanje talijanskom treneru za loš rezultat reprezentacije koja je došla kao prvi favorit.

Od pojedinačnih momenata u glavama svih košarkaških zaljubljenika vječno će ostati trica Miloša Teodosića Špancima sa devet metara nekoliko sekundi prije kraja, zatim polaganje Kerema Tuncerija Srbima su polufinalu sekundu do kraja utakmice.

Iako nismo imali priliku gledati najveće zvijezde koje su našle prečeg posla od igranja za domovinu, neki su bili i povrijeđeni, ovo prvenstvo će imati po čemu da se pamti. Nije bilo Ginobilija, Gasola, Nowitzkog, Parkera, Jamesa, Bryanta, Boguta, Minga i mnogih drugih, ali su u njihovom nedostatku priliku da se dokažu dobili Pocius, Durant, Kalnietis, Cequera, Bjelica i mnoge druge mlade zvijezde koje će u budućnosti igrati veliku ulogu.

Organizacija prvenstva je bila na najvećoj razini. Mike Krzyzewski je rekao da ovakve navijače nikada nije vidio, a on nije čovjek koji bi bezveze pričao. Istanbul je opravdao ukazano povjerenje, kao i ostali turski gradovi, a pred FIBA-om je novi zadatak. Popularnost košarke je sve veća, pa ne treba previše iznenaditi ako se ostvari želja da se naredno finale igra na Santiago Bernabeu, stadionu Real Madrida u Madridu. Vidimo se u Madridu 2014.