Gdje je nestao čovjek koji je zauvijek promijenio nogomet jednim potezom? Živi od donacija

Belgijanac Jean-Marc Bosman primjer je osrednjeg nogometaša koji je, unatoč tome, uspio potpuno revolucionirati moderni nogomet.

U mladosti se smatrao obećavajućim igračem, pa čak i kapitenom belgijske mlade reprezentacije, ali njegova karijera nikada nije otišla u najboljem smjeru. Godine 1988. Bosman se preselio iz Standard Liègea u Liège, potpisavši dvogodišnji ugovor s plaćom od 120.000 belgijskih franaka. I tu počinje legendarna priča koja će do neprepoznatljivosti promijeniti evropsko transferno tržište.

Počnimo s prisjećanjem na pravila koja su regulisala nogometaše i klubove krajem 1980-ih. U to vrijeme, igrači su doslovno pripadali svojim poslodavcima: čak i nakon isteka ugovora, igrač nije mogao jednostavno otići i preći u drugi tim. Njihov stari klub imao je zakonsko pravo zahtijevati odštetu za njih, koja je mogla varirati od nečuvene do razumne.

Štoviše, kada bi igraču istekao ugovor, njegov klub je zakonski imao prvo pravo da ga produži. Svi ti propisi u biti su učvrstili postojanje robovlasničkog sustava: klubovi su imali apsolutnu moć, a decenijama su nogometaši ostali tek pijuni u igrama svojih menadžera.

Upravo je to bila zamka u kojoj se Bosman našao. Njegov ugovor s Liègeom istjecao je, a pojavila se opcija prelaska u francuski klub Dunkerque, koji je Jean-Marcu nudio plaću od 100.000 belgijskih franaka. Iskoristivši važeće zakonodavstvo, šefovi Liègea vrtjeli su prstima po sljepoočnicama i Bosmanu predstavili dvije mogućnosti.

Prvo je bilo produženje ugovora s postupnim smanjenjem plaće na 30.000 franaka (minimalna plaća u belgijskoj ligi u to vrijeme). Kad je Bosman odbio ovu ponudu, ponuđena mu je druga mogućnost: mogao bi prijeći u Dunkerque, ali, naravno, uz novčanu odštetu. Liège je za njega tražio 800.000 dolara, odnosno gotovo 12 miliona belgijskih franaka. Ovaj put Dunkerque je odbio, a Jean-Marc, osjećajući da ga se očito vara, odlučio je stvar pokrenuti na sudu.

Bosman je zahtijevao potpunu reviziju zakonodavstva koje je klubovima dopuštalo primanje isplata za igrače izvan ugovora. U značajnom slučaju, sud je stao na stranu belgijskog veznjaka, a to je postala prava revolucija u nogometu. Danas neki veliki klubovi doslovno temelje svoju transfer politiku na privlačenju slobodnih igrača, a Real Madrid je u tom pogledu posebno uspješan.

Galácticosi su potpisali Davida Alabu i Antonia Rüdigera kao slobodne igrače, a sljedećeg ljeta očekuje se da će se Ibrahima Konaté pridružiti Real Madridu po istoj shemi. Predsjednik Reala Florentino Pérez ne voli preplaćivati ​​​​brane i radije iskorištava dostupne opcije. Ali ni Alaba, ni Rüdiger, ni Trent Alexander-Arnold ne bi igrali na Bernabéuu da Bosmanova afera nije potresla Evropu sredinom 1990-ih.

Usput, i sam Jean-Marc toliko se zainteresovao za sudske sporove da se uhvatio u koštac s još jednim osjetljivim pitanjem: ograničenjem broja stranih igrača. Dok se o ovoj temi danas najviše raspravlja u Rusiji, prije 30 godina bila je vruća tema i u vodećim evropskim ligama, gdje su klubovi smjeli imati najviše tri strana igrača po utakmici.
Upravo je zato legendarna milanska momčad s kraja 1980-ih i početka 1990-ih imala samo tri stranca - poznati nizozemski trojac Ruud Gullit, Frank Rijkaard i Marco van Basten. Vlasnik Rossonera Silvio Berlusconi rado bi pojačao ekipu s još više stranih igrača, ali zakonodavstvo je stajalo na putu.

Postupno su nogometni magnati i bogataši vršili pritisak na UEFA-u: ograničenje je prošireno na sustav "3+2", ali tu su stvari zastale. Tada se iznenada pojavio Bosman, koji se žalio najvišem sudu - Evropskom sudu pravde - zahtijevajući da se ograničenje broja stranih igrača zadrži samo za igrače izvan EU. Bosman nije imao osobnog interesa u slučaju, a tisak je počeo nagađati da iza njega stoji neko utjecajniji - neka vrsta "kolektivnog Berlusconija". Advokati Jean-Marca reagovali su optužbe i tvrdili da se bore "isključivo za prava građanina Bosmana".

UEFA i FIFA prosvjedovale su protiv ukidanja ograničenja, bojeći se da će to dovesti do niza negativnih posljedica: smanjenja konkurencije u nacionalnim ligama i evropskim natjecanjima te, u konačnici, uspostavljanja monopola vodećih liga. Međutim, Evropski sud pravde u Luksemburgu stao je na stranu Bosmana, presudivši da svaki nogometaš s pasošom EU može igrati u bilo kojoj zemlji EU ravnopravno s lokalnim igračima i neće biti podložan ograničenju.

Dugoročno gledano, sve je to dovelo do vrlo negativnih nuspojava na koje su upozoravali dužnosnici UEFA-e. Dok su momčadi poput Steaue iz Rumunije ili Crvene zvezde iz Srbije (tada Jugoslavije op.a) osvojile Ligu prvaka krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, danas im je najgora šansa biti negativci u grupnoj fazi. Sva financijska moć koncentrirana je u "velikoj petorci" liga, u biti samo u engleskoj Premier ligi. Zahvaljujući Bosmanovoj inicijativi, evropski nogomet izgubio je svoju raznolikost i uključivost, a monopolisti su dobili odriješene ruke da nastave svoje razmetljive pothvate.

Ovog oktobra Jean-Marc Bosman će napuniti 61 godinu. Povukao se iz nogometa bez osvajanja ijednog trofeja i nikada više nije bio trener. Patio je od depresije i alkoholizma, a sada živi od donacija FIFPro-a (ili, prema drugim izvorima, od naknade za nezaposlene). Međutim, Bosman je svakako upisao svoje ime u povijest sporta, iako ne zlatnim slovima. Uostalom, neko u nogometnim analima bio je predodređen da bude zapamćen kao Herostrat, onaj koji je spalio hram starog reda.