Kolike plate će fudbaleri imati za 40 godina?
Da li će moderni fudbal ovaj sport odvesti ravno u propast?
Jučerašnja informacija da je katarski šeik Nasser Al-Khelaifi odlučio investirati novih 150 miliona eura u PSG, te neumorni Mario Balotelli ponukali su me da napišem nešto o boljim vremenima u fudbalu, kada se isti igrao za raju.
Ako se vratimo 40 godina unazad i uporedimo primanja tada najboljih otočkih fudbalera sa sadašnjim primanjima doći ćemo do šokantnih saznanja. To je ono što će možda i najmanje iznenaditi fudbalsku javnost. Šta mislite kako su se tada za pijančenja kažnjavali igrači. Da li su isti bili idoli navijača, ili su im bez obzira na zasluge navijači zbog takvih činova okretali leđa?
Da li su im takvi ekscesi prolazili nekažnjeno od strane njihovih klubova, čemu smo danas svjedoci u mnogim ekipama. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća najbolji igrači na Otoku bili su Bobby Moore i George Best.
Bobby Moore je legenda fudbala na Otoku, bio je kapiten reprezentacije Engleske kada se ista popela na krov svijeta 1966. godine. Dres West Hama nosio je u periodu od 1958. do 1974. godine, a sa Čekićarima je osvojio pregršt trofeja. Nakon što je pred jedan susret sa Blackpoolom uhvaćen kako pijanči u dva ujutru u jednom pubu u Blackpoolu, klub je odlučio da ga bez obzira na njegove kvalitete kazni.
West Ham je izgubio 4:0, a možda i jedan od najboljih igrača na Otoku kažnjen je klupom i oduzimanjem dvonedjeljne plate, ili sa 250 funti. Godišnje je Bobby Moore zarađivao 25.000 funti. Brzo su se oglasili i navijači Čekićara koji su rekli da je Moore svojim potezom raskinuo sve veze sa simpatizerima i da je obična pijanica i cinik. Danas se nakon istih i još gorih poteza Balotelliju pjevaju pjesme. Tužno, zar ne...
Slično je prošao i Best, koji je nakon kašnjenja na voz i slanja telegrama da neće doći na trening zbog bolesti momentalno kažnjen od Matta Busbyja. Best je preselio na klupu, a njegovo mjesto je zauzeo Aston. Šta li treba da urade današnje zvjezdice pa da ih trener preseli na klupu?
Otprilike u isto vrijeme finacijska kriza je potresala talijanski fudbal. Klubovi u Italiji, članovi Serije A i Serije B, bili su zaduženi preko 32 milijarde lira, što je bilo otprilike 51 milion dolara. Tada su u Italiji fudbaleri bili najplaćeniji, kao i treneri. Trener Rome u to vrijeme, Argentinac Herrera bio je najplaćenjiji trener u historiji bilo kojeg sporta, sa 227 miliona lira godišnje plate.
Tada je u talijanskim novinama osvanuo naslov, "Herrera pljačka Romu" Danas Mourinho prima 10 miliona eura za isti posao. Koliko će neki novi Jose primati 2050. godine? Da li će fudbal izdržati ovaj tempo? Šta će se desiti sa malim klubovima? Sa onim kojima vlasnici nisu šeici, milijarderi? Šta će se desiti sa fudbalom u našoj zemlji?
Na ova pitanja odgovorit će vrijeme. Ovakav trend povećanja plata i primanja u fudbalu nije moguće pratiti. Pa je logično da će mnogi doživjeti krah, a onda će se fudbal nadamo se opet početi igrati za raju, a ne UEFU, FIFU, bogate šeike i one koji mogu priuštiti odlazak na utakmicu, jer će taj izdatak za nas obične smrtnike biti nemoguć u dogledno vrijeme.
Do tada iskoristimo svaku priliku i uživajmo u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, dok možemo. Zamislite da jedan fudbaler u bilo kojoj zemlji na svijetu sada kaže: Ne mogu, brate ja, igrati za novac i slušati kako trebam igrati..." Teško zar ne?
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
