Do kad ćemo gledati kako rade susjedi?

Već duže vremena razmišljam o ovoj temi, a razlozi zašto sam se baš sada odlučio pisati o njoj su  prelasci Dejana Lovrena iz Dinama u Lyon i Adema Ljajića iz Partizana u Fiorentinu. Nema govora o tome da sam ljubomoran na momke iz susjednih nam, ili komšijskih, zemalja nego o razlozima zašto mogu hrvatski i srbijanski klubovi, a ne mogu naši uraditi nešto slično.

Definitivno, igrača koji vrijede koliko Lovren i Ljajić imamo ili smo imali, ali ih nismo uspjeli prodati mi već neko drugi. Zašto smo pustili Edina Džeku da zaobilaznim putem preko Ustija i Teplica ode u Wolfsburg, a ne direktno iz Želje, ili zašto će Semir Štilić do Celtica ili nekog drugog velikog kluba otići iz Lech Poznana a ne iz Željezničara.

Dvije vrlo bitne stvari koje trebaju da se poklope da bi neki naš igrač završio u milionskom transferu kao Lovren i Ljajić su pravi tajming za prodaju igrača, a o njemu odlučuju čelni ljudi kluba, te dobar menadžer sa jakim vezama u evropskim klubovima.

Nakon rata u našem nogometu se pojavio veliki broj menadžera koji su obećavali kule i gradove mladim igračima i njihovim roditeljima, a oni su očekivali procenat od ugovora u svoju korist. Na kraju svega bi većina tih mladih igrača završila u ligama bivšeg Sovjetskog Saveza, a samo rjetki su se zadržali duže od jedne godine van granica naše zemlje.

Danas u našoj zemlji vjerovatno nema niko ko može reći da je, naprimjer Marko Topić bolji igrač od nekog današnjeg reprezentativca koji igra u nekoj osrednjoj ligi Evrope. Marko Topić je u najboljim igračkim danima iz Varteksa otišao u veliki Milan zahvaljujući sposobnosti najboljih menadžera na ovim prostorima, oca i sina, Predraga i Marka Naletilića. Istina, nije Topić u Milanu napravio ništa, ali to je već njegov problem što se nije uspio nametnuti trenerima, poenta je u tome da je imao odličnog menadžera koji su ga uspjeli "uvaliti" Milanu.

Svakako nije uvijek za plasman igrača na evropsko tržište kriv menadžer, dosta krivaca se može naći i u redovima samih klubova. U našim klubovima riječ skaut nepoznata je imenica. Na stotine mladih igrača su završili u klubovima liga Hrvatske i Srbije, a da ih ovdje niko nije ni pogledao. A ako ih je slučajno neko i pogledao zaključio je kako nisu potencijal za određeni klub.

NK Šibenik bi ovih dana mogao rješiti problem klupskog budžeta za narednih nekoliko godina samo prodajom dvojice igrača, Ermina Zeca i Mehmeda Alispahića, istih onih igrača kojima su "stručnjaci" tima s Grbavice prije nekoliko godina rekli kako nemaju pojma i vratili ih u Bugojno nakon jednog treninga.

Mogli bi nabrajati imena sličnih bugojanskom dvojcu do sutra, ali bojim se da bi nam za to trebalo mnogo više vremena i prostora predviđenog za jednu kolumnu. Većina klubova u našoj ligi nalazi se u velikim finansijskim problemima, a niko od čelnika klubova ne želi prihvatiti odgovornost za takvo stanje. Istina je da postoje razlozi koje ti čelnici uglavnom navode, a to su nedovoljno izdvajanje sredstava od strane lokalnih vlasti, ali lokalne vlasti ne potpisuju ugovore na jednu godinu, osim ako nisu u upravi klubova, a ima i takvih izuzetno mnogo.

Zapita li se iko od tih čelnika kako je moguće dati nekom igraču 40. 000 KM za godinu dana ugovora, a onda da taj igrač ode u drugi klub bez odštete. U svakom našem klubu godišnje u prosjeku ima najmanje po tri takva igrača koji nakon godinu dana mijenjaju klub.

Sjetimo se samo šampionskih generacija Leotara iz 2003. ili Zrinjskog iz 2005. godine. Nakon osvojene šampionske titule kompletni sastavi tih Premijerligaša su napustili klub. Leotar se već naredne sezone našao u problemima zvanim borba za opstanak, dok je Zrinjski prošao nešto bolje.

Vjerovatno najveći paradoks kada su u pitanju ugovori igrača predstavlja dolazak Ivice Huljeva u Željezničar. Igrač je za godinu dana vrlo dobro zaradio noseći plavi dres, pomogao timu da osvoji naslov prvaka, a onda je otišao u Varteks kao slobodan igrač. Šta je Željo dobio za to. Vjerovali ili ne, po odijelo iz tvornice Varteks za svakog igrača i člana uprave Plavih.

Finansijska situacija nije sjajna u našim klubovima, kao ni u jednoj sferi društvenog života, ali ako bi se malo povelo računa o ovakvim stvarima situacija bi mogla biti daleko bolja od trenutne.