Možda su se i na našoj klupi zakocenuli kada se Senjamin Burić izvio da postigne gol na praznu mrežu protiv gorostasne Estonije u Talinu, fulivši sve.
Vjerovatno nisu, ali i da jesu ne bi niko nikome mogao zamjeriti. To smo mi. Jedino kod nas je moguće promašiti prazan gol, pa šta onda da očekuješ nego da se ljudi ibrete i smiju.
Senjamin Burić je vrhunski igrač. Litre i litre znoja je prolio dok nije stigao na nivo gdje je sada i da mu neko nešto zamjeri pogriješio bi.
Što?
Zato što je prije Burića bilo raznih burića. Nije li Muhamed Toromanović protiv Austrije fulio zicer za pobjedu u Skenderiji. Svojevremeno je Mirsad Terzić imao šut za pobjedu protiv Bjelorusije u Zenici...
Da smo to dobili igrali bismo svake godine veliko takmičenje... no nismo. Je li Toromanović kloc. Terzić još više? Nisu. Kao što nije ni Prce. Štaviše, vrhunski su to rukometaši kojeg bi poželjela svaka reprezentacija.
Šta je onda? Zašto ne možemo od Estonije izgubiti makar dva razlike, tri dana nakon uvjerljivog trijumfa u Skenderiji.
Ne možemo jer smo futavi. Improvizacija nam je vrhunac organizicije. Nemamo ništa da valja, nemamo Savez, nemamo leda, supleemente donose igrači...
Mi smo jednostavno oličenje nižerazrednosti, u globalu. I ono što vrijedi nikada neće dostići stvarni nivo, mentalno smo na najnižoj grani, nema nas, ne postojimo kao realnost.
Raspodjenut će se polemike. Šta i ovaj Šuman glumi, jel bio bolji Marković, da li je Demirović bio kvalitetniji od Hasanefendića i Kamenice...
U suštini besmislena pitanja s izuzetkom da je sada najgore.
Zašto?
Jer imamo obećanje. Obećanje da slijedi revolucija. Nikad stručnijeg selektora nismo imali no mrka nam je kapa. Pokrenuo je Bilal Šuman razna dešavanja ali ostala je igra ista kao nekad. Još možda i gora.
Nazovi podmlađivanje završilo je prije no što je i počelo. Nikola Prce još uvijek igra stoosamdeset minuta. S 37 godina. Napad nam ne liči ni na šta, isto kao protiv Švedske u baražu. Pomakli se s mjesta nismo. Kad kola krenu nizbrdo ne može ih Peti korpus zaustaviti.
Ali zato direktor reprezentacije održava sastanke s igračima, sveprisutan je kao da je Branko Mikulić, tapše po ramenima.
S direktorom smo dobili sve na svijetu. Svi ga zovu i on spremno nudi još veća obećanja. Neutemeljena.
Selektor. On konačno nije stjuardesa i ekonom i selektor u isto vrijeme. Kao da ne želi biti sve to odjednom.
Sve je to jedan bučkuriš u kojem se ne zna ni ko pije ni ko plaća. Zna se tačnije i ko pije i ko plaća ali je to da Bog sačuva, Savez duguje trilion, jedni bi kao da se uvede novi račun, drugi kao ne daju.
Dva čovjeka idu i kamče pare, kao da je privatna prćija. Igrači su tu samo u službi ničega...
I mi da dobijemo Estoniju? Ne može jer treba ispunit 650 uvjeta.
Da se vratimo na zicere. Ako ih konstantno promašuješ znači da je problem dublje u sistemu. Nije problem ni u Patrailu ni Jaanimi koje nam predstaviše kao da su Karabatić i Lazarov.
Uredu poraz, ali nemojte samo ublehe!
Promo
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
