Jedanaestorica žigosanih · Komentar

Prije agresije na BiH Velež je odigrao niz nezaboravnih evropskih susreta. Prva koja pada na um je ona protiv Borussije Dortmund iz 1987. godine, ali ako pitate mlađi naraštaj pristalica Rođenih za izbacivanje AEK-a mnogi će reći da je to najveći međunarodni rezultat, ali svakako ne i uspjeh jer se u sezoni 1974/1975 igrala četvrtfinala tadašnjeg Kupa UEFA.

Okolnosti u kojim je stiglo izbacivanje AEK-a su posebna priča. Priča koju može ponuditi samo fudbal. Igra u kojoj bajke postaju realnost. Prije tri godine, na ljeto 2018. godine klub iz Atine je proslavljao 12. titulu prvaka Grčke, a Velež se pripremao za novu sezonu Prve lige FBiH. Dakle, u Atini se mislilo o protivnicima u grupnoj fazi Lige prvaka, a u Mostaru kako se vratiti u Premijer ligu.

Tri ljeta kasnije voljom žrijeba ova dva kluba sastala su se u drugom pretkolu Konferencijske lige. Velež, probuđeni bosanski velikan skromnog budžeta i ekipa velikog srca izašla je na megdan AEK-u, slavnom divu iz Atine, klubom koji ima proračun od nekoliko desetina miliona eura i daleko plaćenije igrače.

Poslije skoro tri sata borba na Grbavici i OAKA stadionu pobjednika su odlučili penali. Dalje je prošao Velež, potpuno zasluženo. Izabranici Feđe Dudića u niti jednom trenutku nisu bili inferiorni, igrali su hrabro, otvoreno i dopadljivo. Niti u jednom trenutku nisu upali u "živo blato". Riječ "panika" kao da ne postoji u rječniku Veležove igre. Nagrada je najveća pobjeda nekog bh. kluba od nezavisnosti države.

U svakom velikom uspjehu je nezahvalno izdvajati pojedinca, međutim obzirom na specifičnost ove priče ne spomenuti "11 žigosanih" bilo bi krajnje nezahvalno. Njih 11 su prije tri godine "označeni" kao igrači koji će vratiti Velež u Premijer ligu, a sada su ostvarili nevjerovatan poduhvat. Kao da su predodređeni za nešto ogromno ili golemo što je vrlo česta uzrečica kod većine Mostaraca.

Slaviša Bogdanović, Denis Zvonić, Nermin Alagić, Samir Zeljković, Dario Ferreyra, Mehmed Ćosić, Melvin Osmić, Haris Ovčina, Obren Cvijanović, Brandao i Edo Vehabović su bili članovi ekipe koja je izborila promociju u elitni rang bh. fudbala.

Svi oni su se ne tako davno borili po prvoligaškim kaljužama, da bi prije nekoliko dana mjesto na kojem je ispisana historija sporta napustili kao pobjednici. Ne treba zaboraviti da su na kultnom atinskom stadionu igrana čak tri finala Lige prvaka (1983., 1994. i 2007.) te održane Olimpijske igre 2004. godine. Možda će tek kada prođe neko vrijeme postati svjesni svega što se desilo.

Slijede upiti

Fudbal je timski sport. Broj zvučnih imena i vrhunskih igrača je zanemariv. Važno je koliko je neki tim jak kao ekipa. Upravo se u tome krije najveća tajna Veležovog uspjeha. Sinergija, zajedništvo, neka vrsta "telepatske povezanosti", dugogodišnja uigranost, uzajamno povjerenje. Kada to imate onda su odlični rezultati i uspjeh logičan slijed događaja. Dodatna, a neki će reći i glavna snaga Rođenih je na klupi u liku i djela trenera Feđe Dudića i njegovih pomoćnika Mustafe Kodre i Avde Kalajdžića.

Bivši "federalci", a danas odlični igrači za bh. standarde u proteklom periodu su značajno napredovali. Iz utakmice u utakmicu pokazuju kvalitenu igru i karakter. Mnogi su u međuvremenu skupili i neophodno iskustvo, s vremenom je poraslo i samopouzdanje. Generalni dojam je da za njih najbolje tek slijedi.

Bilo kakva evropska senzacija ne može proći nezapaženo pa bi rukovodstvo Veleža u narednom periodu sigurno moglo biti iskušenju. Odlične igre na međunarodnom nivou po nekom automatizmu bude interes stranih klubova pa se ne isključuje mogućnost da počnu stizati upiti, ali i ponude za nove heroje Rođenih.