Fudbalski problem u Engleskoj- zašto MI5 ne školuje trenere?

Ja se savršeno uklapam u opis iz prethodnog pasusa. Ako je u pitanju rad u kuhinji, naravno da znam šta se trebalo uraditi da bi jelo bilo bolje, ako je u pitanju nečija ljubavna dilema, ma riješit ću taj problem za tili čas... Znate već kako ovo ide, zar ne?! S obzirom da volim iznositi vlastito mišljenje čak i u situacijama kad se to ne traži od mene, odlučih se za jednu “škakljivu” temu; temu o kojoj bismo mogli pričati danima, a (možda) opet ne bismo bili u stanju pronaći rješenje. 

Ne tako davno, Englezi su u polufinalima Lige prvaka imali tri kluba: Manchester United, Chelsea, Liverpool, a blizu je bio i uvijek simpatični Arsenal (nisam zaboravio prolazak protiv Villareala i igranje finala protiv Barcelone). Jednostavno, polufinala su uveliko bila rezervisana za (barem) dva engleska kluba, samo su se oni morali “dogovoriti” koji će to biti. 

Da ne bih navukao gnjev navijača španskih, njemačkih i talijanskih klubova, treba iznijeti i mnoge stvari koje su išle u korist Englezima. Naravno, polufinala, četvrtfinala i finala nisu plod slučajnosti (svako ko to kaže, ili nije dovoljno objektivan ili... Ma nije objektivan i tačka), ali uveliko im je išlo u korist što je Bayern imao drugačiju politiku i što su pojačanja često bili igrači poput Ismaela, Schlaudraffa, Fringsa, Sose, Jansena, Borowskog, Hashemijana,  a ne Lewandowskog, Goetzea, Hummelsa, Ze Roberta, Ballacka, Lucia (primijetili ste, ovo su sve transferi igrača koji su došli iz bundesligaških klubova) i ostalih igrača koji su opravdali novce uložene u njih, te što se često posezalo za, ako smijem primijetiti, odabirom trenera čija se vizija nije poklapala sa igračkim kadrom ili vizijom koju su imali navijači i uprava. 

Šta tek reći za Real Madrid? Iako su godinama imali veoma jak tim, nisu uspijevali proći ni osminu finala (sjetimo se da ih je jednom izbacio Lyon i to golom našeg Pjanića), sve dok nisu doveli Josea Mourinha, koji je popravio poljuljani duh i usadio pobjednički mentalitet u svoje igrače, dok je Barcelona čekala na generaciju koja će pokoriti Evropu (na kraju ju je i dočekala, ali to su već priče i teme za neku drugu kolumnu). 

Naravno, ni talijanski klubovi nisu bili na nivou kao s početka 2000-tih, tako da su engleski klubovi uzeli ponuđeno. Ponavljam, nimalo ne umanjujem zasluge engleskih klubova, nego povlačim paralelu sa trenutnim stanjem u fudbalu ili, bolje rečeno, na tržištu. 

Većina stanovnika Otoka, iako to možda ne želi priznati, uvijek će kriviti strance zbog loših rezultata reprezentacije i njihovih klubova u Evropi. No, da li su stranci uistinu glavni krivci? Da li možemo reći kako je glavni problem Engleske broj stranaca u ligi? Ili su problemi nešto dublji? 

Na trenutak ću se vratiti u prvi vikend kada je Premier League i službeno nazvana ovako, dakle, vratit ću se u 1992. godinu. Da li Vam podatak od 73% domaćih igrača u tim utakmicama nešto govori? Prije negoli pojedinci nastave bacati drvlje i kamenje na strance, treba istaći da je na Evropskom prvenstvu 1992. godine, Engleska ispala u grupnoj fazi završivši takmičenje na posljednjem mjestu. Ako koga zanima, bili su u grupi sa Švedskom, Francuskom i Danskom. Dakle, iako su klubovi imali više od 70% Engleza, njihova reprezentacija je odigrala veoma loše i spakovali su kofere već nakon grupne faze. Dvije godine kasnije, Engleska se nije čak uspjela ni kvalifikovati za Svjetsko prvenstvo koje se održavalo u SAD-u. Jesu li i za to krivi stranci? Naravno da nisu. Krivci su fudbalski savez, selektori, raznorazni menadžeri (da, ni Engleska nije imuna na talove i dogovore ispod stolova), možemo okriviti i reprezentativce, ali nikako ne možemo kriviti strance. Ni tada, a ne možemo ni sada. 

Nećemo više o ovoj prošlosti, vratit ćemo se u sadašnjost. Engleska ima 1178 trenera koji posjeduju UEFA-inu A licencu. Ukoliko želite posjedovati istu, prvo što morate jeste izdvojiti 5.600 funti. Da, toliko u Engleskoj košta UEFA-ina A licenca. Recimo, za istu licencu biste u Njemačkoj platili samo 530 Eura. Da, dobro ste pročitali, Nijemci plaćaju 10 puta manje novca za dobijanje ove dozvole. Uostalom, to je jedan od razloga zašto Njemačka ima 5.500 licenciranih trenera. U Španiji morate izdvojiti 1.000 Eura, a UEFA-inu licencu posjeduje preko 12.000 trenera. Šta je zajedničko Španiji i Njemačkoj? Osvojili su posljednja dva Svjetska prvenstva, dok Engleske, oprostite mi na izrazu, nema ni na mapi kad govorimo o favoritima, kamoli o osvajanju nekog prvenstva. Pojednostavit ćemo ovu, svakako prostu matematiku: bez kvalitetnog trenerskog osoblja, nemoguće je stvoriti kvalitetne igrače, a računica kaže da među 45.000 ljudi u Engleskoj, samo jedan je profesionalni fudbalski trener. Malo, malo, malo. 

Toliko toga se zna o čuvenim fudbalskim akademijama West Hama i Southamptona. Izdvojit ćemo samo neka imena koja su pohađala jednu od dvaju akademija: Lampard, Carrick, Joe Cole, Defoe, R. Ferdinand, Bale, Shaw, Walcott, Lallana, Chamberlain, Shearer, Le Tissier, Terry, Ince... Ti klubovi su uvijek imali (i uvijek će imati) odlično osobolje za mlađe uzraste. Oni su ti koji će biti tu 0-24 pored dječaka, učiti ga, ne samo fudbalu, nego i svemu ostalom. Pravilna ishrana, treninzi, ponašanje na terenu i van njega, razmišljanje, kretanje na malom prostoru, otvaranje prostora, taktička disciplina... Sve to igrači ovih akademija nauče. Šta dalje? Šta kada se prekomanduju u prvi tim? Eh, tu nastaju problemi. 

Možete li u roku od tri sekunde navesti domaćeg trenera/menadžera u Premiershipu? Trenutno su samo petorica i svi vode ekipe iz donjeg dijela tabele: Sam Allardyce (Sunderland), Paul Clement (Swansea), Eddie Howe (Bournemouth), Sean Dyche (Burnley) i, od prije desetak dana, Craig Shakespeare (Leicester). Menadžeri ostalih 15 ekipa su stranci. 

Dakle, liga za koju mnogi smatraju da je najkvalitetnija (veoma diskutabilno), ima samo pet domaćih menadžera i to u klubovima koji se bore za goli život. Tu je, dakle, problem. Neadekvatan trenerski kadar. Nepobitna činjenica. Uostalom, zar bi reprezentaciju Engleske vodili Sven-Goran Eriksson i Fabio Capello? Vraćamo se opet na onu da bez dobrih trenera nema dobrih igrača. Najmoćniji (najbolji) engleski klubovi vode uglavnom stranci. Wenger je srastao sa Arsenalom, United se okrenuo Mourinhu, City je doveo Guardiolu, Chelsea je, opet, u ljubavnom zagrljaju sa Talijanom (Conte), Liverpoola vodi Nijemac, Tottenham je složio Argentinac (Pochettino)... Sve sami stranci u klubovima s vrha. Stvar je veoma jasna – Engleska nema dovoljno kvalitetnog stručnjaka, zato sve više i njihovi mladi treneri idu širom Evrope kako bi stekli dovoljno znanja da bi jednog dana postali mnogo bolji stručnjaci od ovih današnjih. Problem je što engleska javnost to neće priznati. Ili, kad to uradi, to je stidljivo, jedva izgovoreno, a ponekad i iznuđeno. 

Opet moramo porediti ovo sa Bundesligom. Naime, od 18 klubova koliko ih se takmiči u ligi, domaći (njemački) treneri vode čak 12 ekipa. Ovdje nisam uračunao Kovača koji je Hrvat, ali je cijeli svoj život proveo u Njemačkoj, gdje je, doduše, i rođen. O Kloppu sve znamo, Tuchel je nastavio njegovim stopama, a novo menadžersko čudo je Hoffenheimov Julian Nagelsmann. Kad smo kod njega, moramo naglasiti da ima samo 29 godina. Nijemci su znali kako mogu napredovati – školovat trenerski kadar koji će “napraviti” igrače oko kojih će se vrtiti klubovi, a naravno i reprezentacija. Dobitna kombinacija, rekli bismo. To je uradila i Španija i upravo ih to izdvaja od Engleske. Mlade reprezentacije Njemačke i Španije (pa i najmlađi uzrasti) njeguju isti stil kao i A reprezentacija. Igrači tako ne osjete prelazak u starije kategorije, jer iz ruku jednog kvalitetnog stručnjaka prelaze u ruke drugog kvalitetnog stručnjaka koji će im pomoći da utvrde gradivo koje su savladali. 

Engleski klubovi imaju jedan ogroman problem sa presingom. Ili, da budem još precizniji, kad protivnička ekipa vrši presing. Igrač s loptom je napadnut, nema toliko vremena da razmišlja, svi najbliži igrači su pokriveni, tako da se lopta veoma brzo izgubi. Na koncu, sinoć (Manchester City – Monaco) smo se mogli uvjeriti u to (doduše, bilo je tu svega i svačega, ali ovo treba podvući). Stones nije u mlađim uzrastima naučio kako odreagovati na presing, tako da je taktički nespreman (ovo je hrabra izjava, posebno kad u obzir uzmemo da mu je trenutni trener Guardiola), jer se u prošlosti ipak nije susretao sa ovim problemom i načinom igre. To se ne uči preko noći. Na tome se radi, a vjerujem da će Guardiola poraditi na tome. No, šta ćemo sa njegovim prethodnicima? Sa Stonesovim trenerima u kadetima i juniorima Evertona? Na koncu, sa Robertom Martinezom koji ga je vodio u Evertonu? Vidite sad da je problem malo dublji. Problem nije samo u nemogućnosti odgovaranja na presing protivničke ekipe, nego i u samom kretanju igrača bez lopte. Jednostavno, ne koriste dobro prostor, što je opet jedan veliki minus za trenere, a ne za igrače. 

Ono što se može primijetiti kod svih domaćih trenera (uzet ćemo osobu koja nekako uspijeva da izvuče ekipe koje se bore za opstanak – Big Sama), je velika udaljenost među linijama. Skoro uvijek ostavljaju mnogo prostora protivnicima, koji to koriste ubacivanjima iz drugog plana. Ta udaljenost je ključ. Dovoljno je da protivnički igrač bude u tom brisanom prostoru, da bi odbrana “pukla”. Šta se dešava? Jedan igrač mora izaći, automatski se kolektivna defanziva pretvara isključivo u individualnu, stvori se rupa koju je naprosto nemoguće zakrpiti i primaju se jeftini golovi. Najjednostavnije objašnjeno. Također, “engleski problem” je i sporo pomjeranje kada je lopta na strani. Većinom se samo jedan igrač pomjeri, dok ostatak ekipe to radi veoma sporo, što opet dovodi do pucanja. Finese koje se uče od malih nogu, koje se poslije samo nadograđuju i nadograđuju. 

Engleski treneri nisu toliko pažnje posvećivali posjedu lopte. Ne gledaju ga na način na koji ga gledaju Španci i Nijemci. Posjed je ključ. Pomoću posjeda odmaraš igrače, ne dozvoljavaš protivniku da te napadne, a ujedno pronalaziš rješenja pomoću kojih ćeš naškoditi protivniku. Jednostavno, kao da ne žele prigrliti moderan fudbal, a to moraju uraditi, jer ukoliko ne idu u korak s vremenom (a vidimo da ne idu), onda nemaju šta prenijeti igračima koji će danas-sutra nositi dres reprezentacije Engleske koji je, priznat ćete, svima njima svetinja. A, kada se desi loš rezultat, onda se uvijek gleda isključivo selektor, zatim se govori o igračima, a najmanje govora je o glavnom problemu koji je naveden – adekvatnom trenerskom kadru koji će naučiti igrače kako da razumiju i igraju fudbal. 

Izgleda da se treneri boje promijeniti nešto. Filozofija igre im je slična, napadačka igra preslikana, detaljima se ne pridaje toliko pažnje, a detalji su ključ svega. Također, treba podvući i pristup prema igračima. Treneri koji rade sa mlađim uzrastima, drugačije pristupaju problemima, drugačije se postavljaju prema igračima, što na kraju košta same igrače. Jednostavno, ne govori im se kako da ispravljaju greške, kako da ih ne ponavljaju, fokusira se na nešto drugo, tako da se sve te greške ponavljaju iz utakmice u utakmicu, da bi na kraju postale rutina. Igrači koje prave ovakve greške, obično bivaju odvojeni na treninzima, rade sami na osnovama fudbala, što opet ne vodi nigdje. Jer, na terenu postoje i protivnici, a ukoliko na adekvatan način ne pripremiš svog fudbalera, onda on neće biti u stanju odgovoriti zadacima na najbolji mogući način. Upravo je ovo jedan od razloga zašto su mnogi talenti propali i zašto su ostali samo vječiti talenti. Također, treneri u mlađim kategorijama rijetko staju u zaštitu svojih igrača pred medijima. Engleski mediji su posebni. Danas te dižu u nebesa, sutra sahranjuju. U tome im čak ni mi ne možemo parirati, a vrlo dobro poznajemo sami sebe i znamo šta smo kadri učiniti. Umjesto da zajedno sa psiholozima porade na tome i posavjetuju igrače, oni sve to prepuste medijima i igraču o kome se pisalo. Šta zatim slijedi? Prevelika očekivanja od cijele nacije, a to je breme koje tinejdžer ne može podnijeti. Zatim dođu priče o totalno nefudbalskom stilu života, pijančenju, seksualnim aferama što je i više nego dovoljno da se “stopira” jedna veoma obećavajuća karijera. 

Naravno, ne trebamo zaboraviti ni novac. Pokretač svega. “Problem” u Premier ligi je što su svi klubovi koji igraju u najvišem rangu dovoljno bogati da dovedu igrače koji su im potrebni. Naravno, ne mogu to uraditi, jer pitaju se nešto i klubovi od kojih bi kupili te igrače, pa sami igrači, a naravno – pitanje je i hoće li vlasnik izdvojiti te pare za dovođenje igrača koji se možda i ne privikne na engleski stil fudbala i na život na Otoku. Razumljivo, ako ćemo gledati taj faktor rizika i baviti se ekonomijom, a ne gledati to sa čisto fudbalskog aspekta. Skoro svi žele instant uspjeh. Upumpat će određenu (njima je to dovoljna, dok za fudbalske prilike na Otoku i nije) svotu novca u klub i očekivati dobre rezultate već sutra. Zato su menadžerima donekle i svezane ruke. Znaju da mogu u kratkom roku biti zamijenjeni, da je dovoljna jedna mini-serija loših rezultata kako bi ostali bez posla i odlične plate. Upravo zbog toga se okreću oprobanim receptima, zadovoljavaju se mrvicama, umjesto cijelim kolačem, a na kraju bivaju otpušteni upravo zbog tih mrvica. Strpljenje i vizija vlasnika kluba i kvalitetan stručnjak sa jasnom vizijom i filozofijom mogu puno. Problem je što strpljenja skoro niko nema, a kvalitetni stručnjaci su većinom stranci. 

Šta onda preostaje Engleskoj? Hm, ono što napisah u naslovu kolumne – MI5 (da, naravno da se šalim) mora pokrenuti školu koja će biti namijenjena isključivo školovanju trenera koji će prenijeti svoju viziju igračima i koji će od njih učiniti bolje ljude i još bolje fudbalere. Koliko je to realno za očekivati? Ako mene pitate, kupite bingo listić, jer mnogo su veće šanse da dobijete na lutriji, nego da se desi ovaj “engleski” scenarij.