Gdje griješi Odović? · Komentar

"Tražili ste da Martial igra i eto igrao je", u tom je kontekstu kroz zube procijedio dezorijentisani Special One.

Da se Ivica Osim svojevremeno ponašao kao Mourinho nikada ne bi nastala legenda o Nikoli Nikiću kojeg je ingeniozni Švabo poslao na tribine jer su navijači skandirali njegovo ime.

Nije izjava Milomira Odovića nakon poraža Željezničara od GOŠK-a ista Mourinhova, ali daje osnova da se njegove riječi tumače na sličan način na koji se mogu tumačiti Mourinhove. Tiču se odgovornosti.

Odović, po svemu najispravniji čovjek na trenerskoj poziciji u trenutnoj grbavičkoj konstelaciji, legenda Željezničara i trener prema kojem je svojevremeno učinjena ne jedna već dvije nepravde, požalio se nakon šoka protiv Gabeljana da je ekipa koju je izveo, sa igračima na klupi, najbolje što Željezničar ima jer je Stojan Vranješ neshvaćen kod saigrača i neprihvaćen kod publike, a Filip Arežina u svom filmu.

Neka ne visi Pedro

Posebno je uvijek interesantno ovo oko Vranješa, najvećeg Željinog pojačanja uslijed čijeg se dovođenja likovalo, ismijavi se ostali rivali i pojedini portali, već planiralo kako će se proslaviti titula.

Stojan zaista jeste jedan od najafirmisanijih igrača koji se mogao dovesti u Premijer ligu, uz Leona Benku možda. Nije Vranješ zaboravio igrati preko noći, nemoguće je. A, da ima nešto u njemu posebno zorno ilustrira i činjenica da ga se spominje kada god Željezničar izgubi ili podbaci. A on ne igra, pa ne igra.

Kada igra, kritikuje ga se kako igra, a kada ne igra, pronalaze se razlozi zašto je tako. Zato što je "neprihvaćen kod saigrača i publike" saznasmo sinoć.

Šta je onda u tom slučaju uloga trenera? Da izvodi na teren igrače jer su omiljeni kod publike, kao u slučaju Martiala? Zašto onda trener ne bi bio bilo ko? Samo da sjedi i osluškuje koliko je ko omiljen i posmatra vole li ga pretjerano saigrači ili ne.

Milomir Odović ne može ni u jednom slučaju biti kriv za posljednjih nekoliko loših rezultata nakon što je preporodio ekipu, no protiv GOŠK-a se ponio kao da je neko ko uopće nije involviran u ekipu, kao da je izolovani puki posmatrač bez ikakvog utjecaja na kreiranje atmosfere u svlačionici.

U Vranješovom slučaju, ako imaš izrazito plaćenog igrača koji je ponajbolji u ligi, podrediš sve njemu, ili ga se u startu rješavaš. Ako si ga se već riješio, onda ga valjda ni ne spominješ kada kola krenu nizbrdo. Isti je slučaj sa inokosnim Arežinom kojeg bije glas da je na svoju ruku, no prema igračima koji su "u svom filmu" treba se posebno odnositi. Psihološke pretpostavke su da takvi donose dodatnu vrijednost. Izmislit će nekad nešto zapanjujuće... Oni prije svega treba da budu zadovoljni, uostalom kao i svaki drugi igrač i uposlenik.

Željezničar je definitivno u krizi, jedno dvjestotoj u zadnjih petnaestak godina. U sličnoj je situaciji prošle godine bilo Sarajevo sa Husrefom Musemićem, koji je također ugasio požar kada je stigao, da bi mu ekipa kasnije postala neprepoznatljiva, ali u Sarajevu su bili strpljivi, nije bilo radikalnih poteza, što je uvijek najpametnije. I evo sada su dobri, prvi.

Činjenica je također, kako je to odlično izanalizirao jedan od rijetko slušljivih i smislenijih stručnjaka na malim ekranima Nedim Jusufbegović, da Željo nema izbalansiranu ekipu. Kako u formi nije jedini veznjak koji "klofa" Haris Hajdarević, da alternative u tom segmentu nema, pa kako se kome prohtije tako Želji stvori pet-šest prilika što je nekada bilo nezamislivo. Tanki dole, neuvjerljivi gore, a dok se sve istinski ne posloži nedovoljni su povremeni bljesci, potrebno je vrijeme.

Kad je Željezničar s Odovićem u pitanju, treba biti strpljiv, ali nema smisla da visi Pedro. U ovom slučaju Vranješ i Arežina. Nije pošteno.

Kome je bitan Željo?

Kad se pravi ekipa valjda je izuzetno bitno informisati se i oko karaktera igrača koji se namjeravaju dovesti. U Želji je jako teško igrati, Adis Obad recimo to najbolje zna. Vrhunsko je to nekada pojačanje bilo, ali avaj. Promašiš jednu priliku sa metar, pa drugu i nema te, poselami se sa svojom karijerom na Grbavici. Svojevremeno je i Perica Stančeski bio najavljivan kao ekstra akvizicija, no promrzilo ga da se trudi i normalno trenira, pa je kratko trajala njegova epizoda.

Potrebno je zapravo zapitati se kome je od igrača išta vezano za Želju - bitno. Koliko je tu mladih igrača koji nešto namjeravaju u svojim karijerama, koji bi se trudili i giljali radi sebe ako ne zbog obraza, grba, tradicije...

Koliko je igrača iz omladinske škole koji bi napravili između sebe atmosferu bolju od ove koja sada vlada, kao što su je imali Bajić, Hadžiahmetović, Memija, Beganović, Sadiković, pa i Kosorić i Bogdanović koji su se bacali na glavu...

U Želji koji je protiv Goška izgubio 1:2 jedino se na Siniši Stevanoviću vidjelo da mu je stalo. Možda je bilo stalo i drugima, ali se to ne primjeti i u tome je sva poenta. Kad izgubiš jer si mlak, ne jer ne znaš.

Među igračima isto kao da je kao i među publikom, oni koji dolaze na utakmice, a njih je sve manje, ne mogu bez tableta za smirenje, istinski im je stalo, no mnogo je više onih koji su postali ravnodušni i ako to nije indikativno, onda ništa nije.