Gužva na poziciji egocentrika u reprezentaciji BiH

Šta onda drugo očekivati od čovjeka koji je devedesetih godina ranjenu domovinu gurnuo u stranu i igrao za reprezentaciju druge države, iako nije morao, kako bi sebi vjerovatno obezbjedio nešto bolju ličnu promociju, nego da sa klupe vodi razjedinjenu rulju sebičnih zvijezda koje na terenu gledaju samo sebe i svoju korist?

Onako kako je živio kao igrač, prodajući čast i ponos za sitan šićar, tako je Damir Mulaomerović i umro kao selektor. Pokušao je selektor košaršake reprezentacije sageti glavu, zatvoriti oči i pobjeći od problema koji su bili pred njim u nadi da će sve proći samo, a rat za autoritet na terenu riješiti neko drugi, ali ovaj put to se nije desilo, te će ostati upamćen kao selektor pod čijom palicom smo doživjeli možda i najveću košarkašku sramotu u istoriji Bosne i Hercegovine.

Sa poprilično dobrom skupinom individualaca, Damir Mulaomerović jedan je od rijetkih selektora koji našu zemlju nisu uspjeli odvesti na Eurobasket, a da stvar bude gora svojim kasno upaljenim autoritativnim pristupom izazavao je podjele i kod navijača koji su po ko zna koji put pokazali da su u ovom trenutku najbolje što ima Bosna i Hercegovina. No, ni to nije bilo dovoljno, već je u svojoj netaktičnosti podijelio i novinare na sarajevske i ostale, te potpirio već načet, a potpuno bespotreban konflikt tuzlanske i sarajevske košarkaške publike.

Mulaomerović je na kraju za razliku od mnogih koji još uvijek šute, korektno priznao svoj doprinos neuspjehu i to je možda jedino što je dobro u ovoj seriji devastirajućih poraza. Međutim, daleko od toga da je selektor jedini krivac za rezultatski neuspjeh koji je začinjen sramnim ponašanjem na susretu sa Rusijom zbog kojeg smo dospjeli i na naslovnice nekih od vodećih evropskih sportskih medija.

Pripišemo li dojučerašnjem selektoru cjelokupne zasluge za neuspjeh u kvalifikacijama, poslaćemo i jasnu poruku da uopšte nismo ni shvatili uzroke katastrofe i sasvim sigurno iz grešaka koje smo u 2016. godini napravili nećemo ništa naučiti.

Riba smrdi od glave

Košarkaški savez BiH pokazao je maksimalnu neozbiljnost u projektu kvalifikacija za Eurobasket već na samom startu. I sama skraćena lista imena u izboru selektora nije nam ulijevala mnogo nade za sretan završetak. Lista, u evropskim okvirima, košarkaških amatera i osoba koje BiH ne vide kao svoju jedinu opciju sasvim jasno nam je pokazala u kojem pravcu idemu u narednim godinama.

Igrači su nam otkazivali učešće SMS-om, na pripreme su stizali kad i kako žele, spavali gdje im se dopada. Savez se tokom kvalifikacija bavio najviše sam sobom, čitali smo o istragama koje vodi SIPA, slušali opravdanja za neprofesionalne pripreme i egoistične samopohvale za urađeni posao i na kraju smo dobili tačno ono što smo i zaslužili. Duplo ništa.

Igrači iznad tima, veće zvijezde od nacije koju predstavljaju

Umjesto da svojim iskustvom i povjerenjem koje je uživao među navijačima i ljubiteljima košarke u zemlji bude pravi vođa, kapiten Mirza Teletović dao je maksimalan doprinos razjedinjavanju bh. košarkaške selekcije. Teletović je bio sve osim pravog kapitena i primjera ostalim igračima - neozbiljan na pripremama i treninzima, potpuno nekontrolisan i samostalan na terenu, izdvojen u slobodnom vremenu…

Punih usta “svetinje”, Teletović nam je objasnio kako je reprezentacija iznad svakog pojedinca, ali je to činio na privatnim press konferencijama svjesno ili nesvjesno dokazujući upravo suprotno. Umjesto da skupa sa ostatkom tima, barem nakon što smo izgubili gotovo sve šanse za plasman među evropsku elitu, uputi izvinjenje svim navijačima i onim koji su se osjećali izdanim, ne zbog rezultata, već zbog sramne predstave, Teletović je nastavio svoju solažu i organizovao individualnu press konferenciju, te popljuvao savez i selektora, a time i sve nas. Upravo ova privatna press konferencija vjerovatno je i najveća mrlja na inače sjajnoj košarkaškoj karijeri bh kapitena, sigurno puno veća od sukoba na terenu sa mladim Musom kojeg možemo opravdati usjanom glavom i nesporazumom.

Put kojim je Teletović krenuo mogli smo prepoznati i ranije, ali nismo znali gledati. Dok smo svi kritikovali šokantan dernek na pripremama, niko nije obratio pažnju na činjenicu da na derneku nije bilo kapitena. Kapiten se opuštao na nekom drugom mjestu (sestrina svadba), jednako kao što je spavao odvojeno od ekipe, sa utakmica se vozio posebnim vozilom, birao gostovanja na koja će putovati i treninge koje će punom snagom trenirati.

Dodatni šamar nakon derneka dobili smo ne od kapitena, on je odvojen entitet i to nije shvatio svojim problemom, već od zamjenika kapitena koji je umjesto zvaničnog izvinjenja javnosti, opet privatnim kanalima obavijestio navijače da se ništa posebno nije ni desilo.

U ništa boljem svjetlu od Mirze Teletovića nije se prikazao i naš drugi NBA igrač. Jusuf “hoću-neću” Nurkić letio je visoko iznad dvorane Mejdan, a pri rijetkim slijetanjima među obične smrtnike nosom je parao krov. U svom prvom kvalifikacijskom ciklusu ovaj fantastični centar i trenutno bez ikakve sumnje naš najbolji igrač dao je sebi za pravo da se svađa sa publikom, sa savezom i novinarima debatira preko Facebook profila, a saigrače u jeku priprema častio je dernekom koji ne priliči sportskoj ekipi i na kraju se etablirao kao jedan od ključnih članova našeg košarkaškog antikolektiva.

Svoj doprinos katastrofalnoj atmosferi u timu dala je i treća zvijezda u usponu, mladi, supertalentovani Džanan Musa.

Bude li se Musa kao igrač gradio u ovakvom okruženju, te od starijih kolega učio da na terenu glumi kauboja, a sa publikom komunicira privatnim kanalima umjesto na zvaničnim press konferencijama saveza, i on će nas nastaviti razočaravati ekscesima kakav smo gledali na utakmicu BiH - Rusija.

Za Musu sigurno nije kasno, ali želi li postati pravi sportista u šta ne sumnjamo kojim će se ova zemlja ponositi, svoje uzore treba tražiti u kolegama iz reprezentacije koji na pripreme ne stižu helikopterima. Onim običnim momcima koji su nas i ranijih godina činili ponosnima, radilicama, momcima koji su sretni što mogu odigrati za reprezentaciju, a sa ovih kvalifikacija nosiće samo žuč u stomaku i povrede.

Da, ima i takvih u našoj reprezentaciji. Ranijih godina bili su nam dovoljni za plasman na Eurobasket, a sada se njihovih imena rijetko i sjetimo. Pa ukoliko želimo izvući pouke trebamo znati da uspjeh reprezentacije ne nose zvijezde i zvjezdice, već timski duh i patriotski naboj. Po tome trebamo tražiti narednog selektora, a on vođen ovogodišnjim lekcijama po istom sistemu sastavljati svoj tim. Za reprezentaciju očigledno isključivo trebaju igrati ne samo najbolji košarkaši, već i najbolji ljudi.