Harise, hvala ti za sve

Prije deset godina 15. Decembra 2000. godine, jedan idiot, ne može se nikako drukčije nazvati, pucao je u Harisa Brkića i oduzeo mu život. Dvadesetšestogodišnji Haris Brkić iza sebe je imao čak četiri naslova prvaka SR Jugoslavije, ali njegovo najbolje vrijeme tek je dolazilo.

Haris je rođen u Sarajevu 24. jula 1974. godine, a košarkašku karijeru započeo je u KK Bosni sa deset godina. U svojoj generaciji u kojoj su zajedno s njim igrali Dušan Vukčević, Alen Abaz, Vedran Bosnić, Aleksandar Glintić i drugi sarajevski dječaci, posebno se talentom isticao Haris Brkić.

Međutim, uspješan put jedne velike generacije zaustavio je krvavi rat koji je počeo u SFRJ,  pa su Harisovi roditelji Ismet i Radmila odlučili Harisa odvojiti od granata i snajpera, te ga skloniti na sigurno kod mamine mu familije u Beograd. Haris se te tužne 1992. godine nalazio u Atini na kadetskom prvenstvu Evrope sa reprezentacijom Jugoslavije, a po povratku je ostao u Beogradu.

U Beogradu se priključio Partizanu koji ga šalje na kaljene u jedan od najkošarkaškijih gradova bivše nam države, Čačak, gdje je odradio jednu sezonu u vrlo dobroj momčadi Borca. Nakon sezone provedene u Čačku, Haris se vraća u Partizan i sa samo 19 godina debituje za prvi tim Partizana u jednoj sjajnoj generaciji Predraga Drobnjaka, Miroslava Berića, Nikole Lončara, Željka Rebrače, a pod vodstvom sjajnog stratega Željka Lukajića. Prve sezone je osvojen kup, a već naredne sezone Partizan pod vodstvom Ranka Žeravice osvaja duplu krunu sa Harisom u jednoj od glavnih uloga u timu.

S visinom od 199 centimetara Haris Brkić je mogao igrati skoro sve pozicije u timu, a zbog specifičnog ulaska pod koš u košarci se pojavio jedan novi izraz "Brkićev korak". Haris nije pravio pometnju svojim suparnicima nego i sudijama kojima je trebalo mnogo vremena da shvate kako ne pravi korake nego ima specifičan korak kojim prolazi svoje protivnike.

Za šest sezona je u dresu Partizana osvojio tri naslova prvaka, tri kupa, a pod vodstvom Miroslava Nikolića je igrao i Final Four Eurolige. Odigrao je 290 utakmica u crno-bijelom dresu po čemu je deseti igrač Partizana u povijesti, dok je osmi na listi strijelaca Partizana sa 3.709 poena, a sa 951 poenom peti je na listi strijelaca Partizana u eurokupovima.

Nakon šest sezona provedenih u Partizanu odlazi u Budućnost u kojoj je proveo jednu sezonu  i osvojio novi naslov prvaka Jugoslavije. 1999. godine se vraća u Sarajevo, a razlog je ponovo rat. Zbog NATO bombardovanja SRJ, Budućnost je utakmice Eurolige igrala u Sarajevu, a jedan od glavnih igrača podgoričkog sastava bio je Haris Brkić.

Nakon sezone i pol vraća se u Partizan, ali je odigrao samo tri utakmice. Na treningu pred vrlo važnu utakmicu u Istanbulu protiv Efes Pilsena požalio se treneru na bolove u leđima pa je ranije napustio trening i krenuo kući. Međutim, pred dvoranom Pionir pored njegovog automobila čekao ga je neko, za koga se nikad nije saznalo ko, i s dva hica zauvijek prekinuo jedan mladi život.

Nakon tri dana borbe za pobjedu u najvećoj utakmici karijere, jedno mlado srce prestalo je kucati tačno u 1.35 sati tog tužnog 15. Decembra 2000. godine. Razlozi i motivi ubistva nikada nisu otkriveni. Jedni su govorili da ga je napao neko u želji da oduzme novac ili da mu ukrade automobil, ali je u to vrlo teško povjerovati. Haris je vozio Golfa koji u to vrijeme u Beogradu nije bio baš na cijeni kod automafije, a u džepu je imao toliko novca da je mogao platiti jednu večeru.

Druga priča vodi ka kamatarima. Navodno je Haris dok je igrao u Budućnosti nekim tipovima posudio određenu količinu novca, a nakon što mu nije vraćen unajmio je neke beogradske ljude da utjeraju taj dug. Dug navodno nije vraćen, a onaj ko nije imao da ga vrati posegnuo je za oružjem. Bilo kako bilo, jednog divnog čovjeka i košarkaša više nema.

Danas se samo rijetki sjete Harisa, najviše njegovi roditelji Ismet i Radmila, drug iz djetinjstva Dušan Vukčević, te još nekoliko prijatelja. U njegovu čast se svake godine igra turnir za mlađe kategorije na kojem učestvuju četiri kluba za koje je igrao, Bosna, Borac, Partizan i Budućnost. Zvanična istraga je navodno prekinuta, ali istina je da vjerovatno nikad nećemo saznati ime idiota koji nam je oduzeo priliku da uživamo u Harisovim igrama.

Godine su prošle kao dlan od dlan, ali sjećanje nas, istinskih ljubitelja najljepšeg kolektivnog sporta, na Harisa i njegove igre neće nikad prestati. Teško je povjerovati da bi Haris, mlad i neiskvaren, mogao biti dio priče o kamatarima, ali istina je zakopana zajedno s njim u zemlju.

Haris danas počiva u nekom drugom, sigurno boljem svijetu, a sjećanje na njegovo ime i igre duboko je urezano pod kožu obožavatelja njegovog lika i djela. Bio je kapiten Partizana u godinama kada baš nije bilo jednostavno zvati se Haris, a živjeti u Beogradu, što je još jedan od pokazatelja koliki je čovjek bio.

Harise, hvala ti za sve što si pokazao na košarkaškim parketima širom Evrope, hvala ti za sve tvoje dvokorake koje si radio bolje od bilo koga drugog, hvala ti za sve pogođene trice. Dok bude živio i posljednji košarkaški fanatik na ovim prostorima živjeće i tvoje ime u njemu. Laka ti zemlja balkanska i počivaj u vječnom miru.