Husnija Hune Fazlić: FK Borac više ne pratim, a mali Mašić me podsjeća na Džeku! · Intervju

Radio je Hune i kao trener juniorske reprezentacije bivše države, čovjek prepun iskustva i iz igračke i trenerske perspektive a pisati o njegovim uspjesima pojedinačnim i momčadskim bi uzelo previše vremena. Osim Borca nastupao je i za njemački Saarbrucken u kojem je igrao sa slavnim Felixom Magahtom. Fazlić je jednom prilikom izjavio i kako mu je nogomet važniji čak i od obitelji. „Šta bi bilo sa mnom i njima da nije bilo nogometa? Nogomet je moj život“ – rekao je tada popularni Husnija Fazlić.

Specifičan i osebujan lik, u svojoj 76-oj godini života još je prepun energije a već nekoliko godina legendarni Hune je skaut slavnog Werdera iz Bremena, a u Mostaru je boravio povodom juniorske utakmice HŠK Zrinjski – FK Željezničar, točnije, Fazlić je došao pogledati perspektivnog juniora mostarskog kluba Anesa Mašića pa smo razgovor s ovom živom legendom bh. nogometa otpočeli upravo o tome.

„Istina, već neko vrijeme mladi Mašić je na listi mladih nogometaša za koje je klub iz Bremena zainteresiran“ – otpočeo je Fazlić i nastavio: - „Moj zadatak ispred kluba bio je pogledati tu utakmicu i prenijeti impresije o njemu i mogu reći da sam jako zadovoljan onim što sam vidio. Sama utakmica bila je jako čvrsta i borbena, a kod Mašića sam uočio dosta kvaliteta i predispozicija koje bi u danima pred njim od njega mogle učiniti pravog igrača. No za to će biti potrebno mnogo rada naravno, osjetljive su to godine za igrača, možda i najbitnije. Anes ima „ono nešto“, usudit ću se i reći da me podsjeća na Džeku, uostalom, znam o čemu pričam, bio sam involviran u Edinov transfer u Wolfsburg i jako sam upućen u njegovu karijeru još od mladih dana“. – probranim riječima govorio je Hune o mladom nogometašu Plemića.

Danas mladi, domicilni nogometaši teško dobivaju šansu, posebno na našim travnjacima?

„Promijenilo se jako sve. Imao sam čast da s Borcem kao drugoligašem osvojim Kup ondašnje države. To bi danas graničilo sa znanstvenom fantastikom. I u tom timu imao sam svojih osam igrača. Kada kažem svojih mislim na djecu iz FK Borac uz koju sam bio od samih njihovih početaka. I u finalu smo pobijedili moćnu Crvenu Zvezdu s Piksijem Stojkovićem. Mislim da ne pretjerujem ako kažem da je to ravno tome da danas neki klub iz BiH pobijedi Manchester United. Danas je sve žrtva potjere za rezultatom, klubovi nemaju ni hrabrosti ni vremena razvijati mlade igrače. Srećom, nemaju baš svi istu politiku, ali zabrinjavajuće je koliko odličnih mladih igrača propadne ne dobivši šansu, jer se na njihova mjesta dovode isluženi 30, 35-godišnjaci. Ne sviđa mi se kako se radi danas generalno. I kad klub postavi trenera s više instance mu se govori šta i kako da se radi pa oni iz straha rade po tim direktivama.

Dugo niste posjetili Mostar?

„Ima tome i nekoliko decenija, da, ali čim sam došao, sva sjećanja su odmah navrla sama od sebe. Strašan tim imao je Velež tada, a ja sam imao tu priliku da Veležu za koji je igrao „trio BMW“ zabijem dva komada. Mostar je poseban grad, prepoznat osim po Mostu i po sjajnim nogometašima“.

Pratite li vaš klub, vaš FK Borac?

„Pravo da ti kažem, više nisam. Ja sam taj klub zadužio s preko 500 utakmica i 1013 postignutih golova, čisto da se zna.  Milorad Dodik je sve resurse usmjerio u košarku a za Borac ga nije briga. Ja sve rjeđe idem u Banjaluku, jer to više nije Banjaluka. Imao sam tamo sve, prijatelje, život, sve. Više nemam jer su otišli, jer ih nema i iskren da budem i ne mislim da se vraćam, ja sam iz svoje Banjaluke istjeran i ja sam to poglavlje života nažalost završio“. –pomalo razočarano je rekao legendarni golgeter Borca.

U Vaše vrijeme, je li bilo interesa od tadašnjih top klubova bivše države za Vaše usluge?

„Ma kako ne, ponude su vjerujte mi pljuštale. Svi klubovi ondašnje velike četvorke su me zvali, a moram reći da je najkonkretniji bio FK Željezničar kome sam bio jako blizu. Čak sam godinu dana bio na njihovom platnom spisku, ali se  na kraju transfer nije realizirao, pa sam ostao vjeran Borcu“.

Je li istinita anegdota da ste upravo vi u tom legendarnom finalu Kupa 1988 golmanu sugerirali kako će Piksi Stojković puati penal?

„Jeste, pratio sam ja Stojkovića, igračina je to bila. Primijetio sam da voli pucati penale po sredini, pa sam to rekao našem tadašnjem golmanu Karaliću uoči utakmice. Dosuđen je penal za Zvezdu a ruku na srce, nije ga ni bilo. No Karalić se sjetio mog savjeta, Piksi je pucao „Panenku“ a golman mu je kao od šale, budući da je ostao na sredini kako sam mu savjetovao, uhvatio loptu i na kraju smo slavili. Iskreno, mi nismo bili bolji tim od Zvezde, ni blizu, ali taj dan – jesmo“!

Ostali smo još dugo vremena u ugodnom razgovoru s ovom nogometnom legendom na recepciji jednog mostarskog hotela. Uz čašu kvalitetnog hercegovačkog bijelog vina potekle su i emocije i sjećanja. Hune je uistinu živuća enciklopedija nogometa te pravi svjetski putnik budući da zbog svog posla, kako sam kaže „360“ dana u godini provede u avionu. Nogomet je zaista njegov život i zbog nogometa je Hune u 76-oj godini života i dalje u velikoj formi i pun elana te volje za radom i životom. I još je jedan u nizu primjera kako kod nas prolaze veliki nogometaši i treneri koji po pravilu najveća priznanja za ono što su napravili tijekom karijera i života najveća priznanja dobivaju u inozemstvu.