Igor Žuržinov: Da mogu opet ponovo, promijenio bih dosta toga! · Intervju

Danas kaže da dosta krivice za to leži i na njegovim leđima, da opet krene ispočetka da bi neke stvari radio drukčije. Igor danas živi malo drukčije dane. Njegov svijet vrti se oko osmogodišnje kćerkice Lane s kojom provodi koliko god može vremena. Igor je razveden a Lanu viđa onoliko koliko kažu kruta i zategnuta pravila, no kad priča o njoj njegove oči sjaje drukčije, sretnije. Kaže da može da bi stalno bio s njom. Kažemo drukčija vremena...ostao je u Mostaru u koji se zaljubio, dugo vremena poslije nogometa radio u jednoj mostarskoj firmi, ali već neko vrijeme je taj odnos prekinut i stvari danas nisu baš tako sjajne, no vječiti osmijeh ne silazi s lica ovog 36-godišnjaka i kako sam kaže vjeruje da će sve biti bolje. Sanja o poslu trenera mlađih uzrasta u HŠK Zrinjskom za koji se počinje obrazovati i vjeruje da će djeci imati što prenijeti. Igor je o svemu tome pričao za SportSport.ba, a filmska priča ovog momka rođenog u Pančevu ide otprilike ovako:

Nakon karijere Igore, ostao si u Mostaru?

„Da, stvari su se poklopile tako. Ovdje sam dobio kćerkicu Lanu koja je sada treći razred osnovne škole i koja mi je sve. S druge strane, s Mostarom sam kliknuo na prvu, odmah, sve sam zavolio isti trenutak, sve osim klime kojm sam bio šokiran. Vrućinama naravno. Potpisao sam ugovor po dolasku iz Slavije na pet godina tako da sam i imao vremena da mi Mostar uđe pod kožu, da ga zavolim i da ostanem ovdje. Ljudi su me primili kao da sam rođen ovdje. Tu je i Lana od koje se ne želim odvajati...sad je malo teško, nemam posao ali vjerujem duboko da će se nešto otvoriti u dogledno vrijeme“ – otpočeo je igor svoju priču. „Nadam se da ću skoro i u Zrinjskom dobiti neki posao u školi nogometa“.

Hajdemo malo na dane provedene u Zrinjskom, čega se najbolje sjećaš iz tih godina?

„Toga da se prve dvije sezone nisam baš najbolje snašao“ – kroz smijeh govori Žuržinov – „Naviknuti se na mostarsku klimu za mene je bio veliki šok jer se do dolaska u Mostar nisam nikada susretao s takvim vrućinama. Slobodno mogu reći da sad, dok je trajala ta aklimatizacija, bio jedan od lošijh nogometaša Zrinjskog. Kad sam se privikao bio sam stvarno dobar, kad sam se privikao na to. Pamtim lijepe dane, titulu 2009, Kup 2010,  europske utakmice protiv Brage i Slovana,  derbije u PL, posebno protiv Veleža protiv koga su utakmice nabijene po meni i s malo previše naboja, ali svejedn ih je bilo sjajno igrati“.

Koga pamtiš od suigrača, s kim ti je bilo najdraže igrati? Protiv koga najteže?

„Uf, bilo je tada strašnih igrača i u Zrinjskom i ostalim klubovima. Ja sam takav da ako spomenem neke, bit će me sram ako koga izostavim pa ga naljutim, ali evo, ako već inzistiraš moram izdvojiti Marina Aničića i Tonija Šunjića koji su napravili sjajne karijere. Mladen Žižović je bio fantastičan veznjak, Romeo Mitrović golman, Davor Landeka kao zadnji vezni, Krešo Kordić kao napadač...mogao bih još nabrajati dugo. Protivnici? Pa ne sjećam se tih koji su po mojoj strani pravili neke veće probleme ha ha ha, šalim se naravno, izdvojio bih Zajka Zebu kao velikog igrača i sigurno jednog od najvećih protivnika i najtežih igrača za čuvanje, ne meni jer nije ordinirao puno po mojoj strani, ali generalno, bio je odličan nogometaš“.

Kada je PL bila bolja, u ono doba kada si ti igrao ili sada?

„Danas igrači trče puno više i puno veći akcenat je na toj fizičkoj spremi. Igrači su energetski napredniji. Ne kažem da se prije nije trčalo ali igralo se ljepše. To ne kažem samo ja nego svi poznavaoci Nogometa u Mostaru i Bosni i Hercegovini. Mislim da su i igrači tada bili tehnički potkovaniji i generalno, bilo je više kvalitete nego danas“.

Kako danas provodiš vrijeme?

„Provodim dosta vremena s kćerkom Lanom, mada bih mogao još i više ali zasad je tako. Mostar je moj dom, osjećam se dobrodošlim svugdje u njemu. Osjećam se kao da sam se tu rodio. Trenutno nemam posao i imam dosta slobodnog vremena ali nadam se da će se to u skoroj budućnosti promijeniti“.

Kažeš, volio bi biti trener?

„Predao sam zamolbu u HŠK Zrinjski, da vidim može li se što riješiti, jako bih volio da se oprobam u trenerskom poslu, no nije sve do mene, tu se pitaju i neki drugi ljudi i nadam se da će uzeti u obzir najprije ono što bih mogao da prenesem na igrače kao igrač s velikim iskustvom i s druge strane da će imati malo razumijevanja za moju trenutnu situaciju pa da mi ponude taj posao“.

Igore, kakva je to sad trenutna situacija?

„Nije baš sjajna trenutno. Nažalost, nemam posao, tu je kćerkica s kojom se viđam i taj mi posao jako treba. Evo, opet ponavljam i nadam se da će ljudi u klubu da me pogledaju i pomognu mi tako što će me angažirati. Ambiciju i volju imam, cijeli sam život u nogometu. Vjerujem da sam bio solidan nogometaš, a imam jaku vjeru u sebe da bih kao trener bio još bolji, samo eto da se nešto pomakne s mrtve točke“.

U Mostaru si svugdje dobrodošao?

„Dugo sam tu, evo sam kažeš da sam svugdje dobrodošao a i sam znaš da se to moralo nečim zaslužiti. Na stranu nogomet i igranje, mislim da sam dobar čovjek i da se nikome nisam ni za što zamjerio, mislim da u tome leži istina u činjenici da svugdje mogu doći čistog obraza. Svi mi to kažu i nadaju se da će se to prepoznati i da će mi se ponuditi taj posao. Ne mora na kraju krajeva biti u Zrinjskom, ali samo da se promijeni ovo što je sad. Ovim putem želim javno zahvaliti trojici krasnih momaka, Marinu Aničiću, Toniju Šunjiću i Mili Peharu. Ti momci su mi mnogo pomogli u životu, posebno kada sam odlučio da ću svoj život nastaviti u Mostaru. Izašli su mi u susret i stavili mi se na raspolaganje za sve što mi je potrebno. Igrači sjajni, a još bolji momci, da nije njih nisam siguran da bih bio ovdje još uvijek“.

Jedan kolega radio je anketu među igračima u Premijer ligi oko toga na što su potrošili svoju prvu nogometnu plaću. Sjećaš li se na što je otišla tvoja prva prava plaća?

„Kako ne, kad sam stigao prvu sam godinu igrao za 24000 km što je tada bila ozbiljnija lova nego sad. U odnosu na Slaviju u kojoj sam igrao za 500 km bilo je pravo bogatstvo. Sjećam se kad je „legla“ prva rata da sam odmah otišao na banku, podigao nekih 5000km i potrošio ih po mostarskim buticima, obukao se od glave do pete, a najviše u Replayu i Dieselu. To mi je tada bio nekako ćeif i eto, na to je prva zarađena lova, barem njen veći dio, otišla. Nisam žalio, ne žalim ni sad“.

Šta bi usadio mladim igračima, recimo onim koje bi želio trenirati?

„Prvo bih se trudio tesati od njih prave ljude jer bez toga ništa ne vrijedi. Igrač ne može biti svatko i zato bih se trudio da od njih prvo pravim ljude. Tko ima kvalitet on će isplivati no to nije najvažnija stvar na svijetu. Najvažnije je biti čovjek“.

Da si na početku karijere, što bi uradio drukčije u odnosu na ono što jesi?

„Sigurno dosta toga. Ne mogu reći da sam živio uredno. Izlazio sam dosta i volio sam provode. Istina, nisam pio ali nisam vodio uredan život. Da jesam, sada vjerujem da bi karijera sigurno bila puno bolja. Ali i unatoč tome, imao sam dosta ponuda, proba, ali eto... odmarao bih više, posvetio se više sebi i svom tijelu. Spomenuo bih probu u azerbejdžanskom Qarabagu, tamošnjem prvaku. Imali su trenera Gurbana Gurbanova čije ime ljudima ovdje možda ne znači mnogo, ali ja ga dobro pamtim kao fantastičnog igrača koji je jednom u pobjedi Azerbejdžana protiv Srbije od 2:1 zabio oba gola. Otišao sam tamo iz Sarajeva avionom u Ankaru u njihov kamp u koji dolaze svake godine. Tamo sam bio nekih 7, 8 dana. Gurbanov mi je rekao kako želi da me dovede a tada se potrefila zimska pauza kod nas i ja iskreno nisam bio ni na svojh 40%. Odigrao sam jednu utakmicu protiv nekog turskog niželigaša i onako nespreman sam namjestio 4 gola. Eh, onda je bila priča „ovi su slabi, ajde da ostaneš i da odigraš utakmicu protiv nekog jačeg“. Ja sam odbijao, vadio sam se kao na mogućnost povrede, gledao sam eskivirati to na bilo koji način. Presudila je na kraju ta moja tvrdoglavost. Bila je nedjelja i zvao sam svoje da mi riješe kartu za utorak iako sam trebao tu ostati do srijede i odigrati taj susret. Nisam ni odigrao tu utakmicu, a da sam ostao možda je sve moglo ispasti i pozitivno. Trebao sam imati mjesećnu plaću 10.000 eura. To nije sve, kad sam završio sa Zrinjskim, dobio sam na mail ugovor od Maccabija iz Tel Aviva. Nije trebala nikakva proba, ništa. Sve je bilo završena. Tu je plaća bila oko 5500 dolara i onda sam na nagovor jednog čovjeka iz kluba kojeg sad ne bih imenovao ostao. Rekao mi je da je to mala plaća za mene, da ću toliko opet imati u Zrinjskom...to mi je bila nova greška. Javio se i drugi Maccabi, onaj iz Netanyje. S njima sam bio na pripremama u Mađarskoj. Trebao sam ostati oko tri dana u dogovoru s trenerom koji mi je rekao da mu je to dovoljno vremena da vidi jesam li ja „taj“ ili ne. Rekao sam da je to pošteno. Igrali smo protiv nekih mađarskih ekipa i sve se to odužilo na 10 dana ali sve je bilo oko. Na kraju su mi došli s kartom za Izrael da provedem tamo neko vrijeme. Čak su me registrirali da odigram Kup utakmicu za njih. I kad nešto hoće da krene naopako onda i krene. Protivnici koji su trebali igrati s nama nisu mogli doći na utakmicu i ona je odgođena na nekih 5,6 dana. Ja sam rekao da ne mogu da čekam i da ako ćemo potpisivati ugovor da ga potpišemo odmah. I tu je odmah došlo do kratkog spoja i na kraju sam završio s jednosmjernom kartom za Mostar“.

Karijeru si na kraju završio u bihaćkom Jedinstvu?

„Da, prije toga sam igrao godinu dana u Borcu u koji me povukao Dragan Jović koji mi je i u Mostaru bio trener 4 godine. Iz Mostara sam otišao kad je za trenera došao Branko Karačić s kojim nisam mogao naći zajednički jezik. Ponuđen mi je manji ugovor na koji nisam pristao, pa sam na Jovićev nagovor otišao za Banjaluku. Na polusezoni smo bježali 10 bodova Želji i na kraju ostali bez titule. Poslije toga sam otišao u Bihać ali ta je epizoda jako kratko trajala jer iskreno nisam više imao volje ni za čim. Predsjedniku sam zahvalio za 2 mjeseca i opet sam se vratio u Mostar. Tamo sam se zaposlio u jednoj dobroj firmi, ali nažalost više nisam. Optimizam me ne napušta, mislim da će se skoro sve okrenuti u moju korist. Sad sam shvatio“.

Imao si epizodu i u Istri?

„Da, tamo je bilo lijepo jer sam imao  priliku raditi sa odličnim trenerima. Prvo s Antom Mišom koji je evo nedavno bio tu u Mostaru te onda s Robertom Jarnijem o kojem ne treba previše pričati. Bilo je turbulentno, za godinu dana promijenila su se 4 trenera. U klubu je bio neki bogati Rus koji je obećavao brda i doline a na kraju su plaće kasnile i po 4 mjeseca. Tada sam bio oženjen i Lana je bila mala pa je bilo teško toliko čekati novac. Kasnije je došao trener kojeg nikad neću zaboraviti a to je Zoran Vulić kojega smo svi obožavali. Cijela ekipa je zbog njega ranije dolazila na treninge i jedva čekala kad će početi. Čovjek me baš zavolio i izgradio pravi odnos sa mnom. Toliko me gotivio da mi je istolerirao neodlazak na pripreme u Antaliju. U Antaliju nisam otišao jer sam se tada abnormalno plašio letenja, nije bilo teorije da uđem u avion. Na jednom treningu pred odlazak malo sam se uhvatio za nogu, nešto me malo zateglo ali ja sam to vidio kao sjajan razlog da ne sjednem na taj avion. On me „provalio“ odmah na prvu i ostavio me u Puli da radim po posebnom programu. Iskreno, slabo sam trenirao, nekih 15-ak dana, ali kada se tim vratio s priprema i kada su krenule utakmice odmah me stavio u prvu postavu. Posebno mi je imponirala jedna njegova kasnija izjava da nikada nije trenirao školovanijeg igrača od mene, tako da mi je Zoran Vulić ostao u fantastičnom sjećanju i kao trener i kao čovjek. Drago mi je da je u Hajduku i vjerujem da će napraviti dobar posao“.

Znači ti si baš dosta toga mogao napraviti bolje u karijeri?

„Mogao sam. Tako kažu svi. Od trenera, preko suigrača do onih koji su me gledali. Šta je tu je, ne bih se i ne mogu se vraćati unazad. Moram gledati naprijed. Trenerska škola je u planu prije svega, možda i menadžerske vode, tko zna, ne pitam se samo ja. Nadam se da će šansa koju priželjkujem stići što prije. Ljudi u Zrinjskom i Mostaru to znaju i volio bih da mi daju šansu“.

Igor Žuržinov momak je koji može pričati o svemu. Simpatično je dok sa svojim srbijanskim akcentom govori riječi kao što su „tisuća“, „kruh“. O svojoj kćeri Lani je pričao nadugo i naširoko i kako kaže najveću sreću osjeća kada je ona tu i stvarno kada ih čovjek vidi skupa, ta energija i ljubav se osjete nadaleko. Nepokolebljivog duha i stava je prihvatio teže momente kroz koje sada prolazi. Zove i napominje, „brate, nemoj da mi zaboraviš Maru, Šunku i Milu“. Vječiti osmijeh na licu krije sve to kroz što prolazi. Najvažnije je da vjeruje u sebe i ono što može. Kad već nije kao igrač ostvario ono što je mogao, možda će sa svima što je naučio kroz život, ostvariti sebe kao trener.