Ivica Olić o reprezentaciji BiH: Bez Spahića to nije to · Ekskluzivno

Kroz karijeru prošao je Olić mnogo uspona i padova. Pogotovo u ranima stadijima kada bi malo ko stavio ruku u vatru i rekao da će napraviti karijeru. Omalovažavali su ga, sprdali da je trkaća kokoš i Forrest Gump. Sve je to Olić iznio na svojim nevelikim plećima, izgovarajući molitve onda kada je bilo najteže i duboko vjerujući da će doći trenutak kada će masa shvatiti da njegovo razapinjanje nije njihova karta za bolji dan. A on je cijelo to vrijeme orao, kopao i na najteži način gradio karijeru u kojoj, posebno za Hrvatsku, nikada i za razliku od mnogih proslavljenijih suvremenika i suigrača, nije birao utakmice, statirao na terenu i glumio zvijezdu. 

Kada razgovarate sa Olićem brzo zaboravite da se radi o čovjeku koji je igrao dva finala Lige prvaka. Susretljiv i komunikativan, prosto da čovjek uživa dok ga sluša, a onda zapravo shvatite zašto je on to što jeste. Kada se maknu po strani svi ti fudbalski uspjesi, dobijete čovjeka spremnog da pomogne i da vas ubijedi da su svi na ovom svijetu isti, bez obzira da li nosili dres Bayerna ili sjedili u rudniku mrkog uglja u Banovićima.

"Danas kada se vratim na početak i sjetim kroz kakve sam samo uspone i padove prolazio, sigurno da nije bilo lako ostvariti sve to. Dobro je da ste me pitali to, jer želim mladim igračima, onima koji sanjaju da postanu fudbaleri, savjetovati da jedino uz rad i trud mogu napraviti uspjeh. Ja sam se držao toga, do 15 godine sam praktički sam trenirao i nisam ni pomišljao da odustanem. Danas djeca imaju sve uslove, no mislim da se mora raditi više i kvalitetnije kako bi se napravilo nešto", počeo je svoju priču Ivica Olić za SportSport.ba. 

U mladosti su vas omalovažavali, govorili su da ste kao trkaća kokoš i Forrest Gump. 

"Sigurno da nije svejedno kada slušate takve stvari, ali nisam se pretjerano obazirao na to. Bilo je sigurno kod mene taktičkih i tehničkih nedostataka, međutim to se kroz godine rada ispravljalo, pa sam na kraju u 30. godini dobio ugovor života sa velikim Bayernom. To su godine u kojima su se pojedini igrači polako spremali za mirovinu, a za mene su bile praktično novi početak. Počeo sam ponovo osvajati trofeje, prošao sam i finansijski najbolje... Dakle, nikad nije kasno da se radi na sebi."

Kao tinejdžer ste iz Marsonije otišli u Herthu, ali ste se brzo u rodno selo vratili praznih džepova.

"U Herthu sam otišao veoma rano, što je bila greška, jer danas kada realno sagledam stvari nisam bio spreman za nivo kakav je Bundesliga. Otići iz jedne Marsonije u Herthu je kao usporediti moje rodno mjesto i New York. To nije bilo preskakanje jedne, već nekoliko stepenica. Kada sam vidio kako rade u Herthi, kako razmišljaju njihovi igrači, shvatio sam da je jednostavno to neki drugi svijet. Ja sam tad bio klinac koji je mislio da se fudbal svodi na to da dobiješ loptu, prođeš dvojicu-trojicu, pa ako zabiješ gol... Ali, bilo prošlo. I taj period mi je bio jedna škola koja mi je kasnije bila od koristi."

U Herthi su se nekoliko godina kasnije hvatali za glavu. Otišli ste potom u Zagreb i od tada počinje streloviti igrački uspon.

"Srećom, na vrijeme sam ispravio tu grešku oko Herthe. Otišao sam u Zagreb, gdje mi je pošlo za rukom da razbijem dominaciju Dinama i Hajduka, a nakon titule s 'pjesnicima' uslijedio je dolazak na Maksimir. Isto sam ponovio i u dresu Dinama, onda sam proveo prelijepe godine u Rusiji, gdje sam sa CSKA osvojio triput naslov prvaka, dva kupa, kup UEFA i jedan Superkup. Poslije Rusije otišao sam u HSV, pa u Bayern koji je bio najveća stepenica u karijeri. Potpisati za Bayern bilo je ostvarenje snova, tad sam shvatio da se svaka kap znoja isplatila."

Potpisom za Bayern ste ispali nekorektni prema Juventusu.

"Da, ispalo je tako. Sa Juventusom sam sve bio dogovorio, do potpisa su me dijelili sitni detalji. Mislio sam da je to gotovo, već sam se zamišljao u dresu Juventusa, ali onda me je pozvao menadžer i sve se promijenilo. Kada mi je rekao da ima i ponudu Bayerna, odmah sam se predomislio i rekao: 'Eh, idem u Bayern'. Zašto sam to tada napravio, stvarno ne znam. No, srećom, ispostavilo se da sam dobro postupio jer je 2010. godina za mene bila najbolja u karijeri. Igrao sam na najvećem nivou, zabijao protiv Manchester Uniteda u Ligi prvaka..."

Nedostaju li Vam danas utakmice, Liga prvaka, golovi...?

"Iskreno, i ne toliko. Mislio sam da će mi nedostajati onaj adrenalin koji sam imao za vrijeme igranja, ali potpuno je suprotno. Nije ni čudo s obzirom da sam igrao gotovo 20 godina, ne mogu ni pomisliti koliko je u tom periodu bilo utakmica, tako da se čovjek jednostavno zasiti toga. Sada kada sam u mirovini trudim se ono vrijeme koje nisam imao maksimalno posvetim svojoj porodici, da gledam kako djeca rastu, da ih vozim u školu, pogledam treninge..."

Odmah po završetku karijere ste uplovili u trenerske vode. Očito je to ono što želite raditi u budućnosti.

"Da li je to posao za mene, tek ćemo vidjeti. Dobio sam priliku da odmah nakon karijere radim u stručnom štabu reprezentacije Hrvatske, sa našim najboljim igračima, što je i više nego dobra prilika za mene. Ipak, nije to nimalo lagan posao i kroz vrijeme shvatit ću želim li se time baviti u budućnosti ili ne. Moj najveći izazov je sada Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Uspjeli smo izboriti taj plasman i sada ćemo učiniti sve da iskoristimo kvalitetu kakvu imamo kako bismo napravili veliki rezultat. No, isto tako, svjesni smo da neće biti nimalo lako ukoliko uzmemo u obzir s kakvim smo reprezentacijama u grupi."

Nije tajna da se u slobodno vrijeme opuštate slušajući Halida Bešlića.

"Ha-ha, Halid mi je pjevao baš na tridesetom rođendanu. Ma, to je legenda velika. Obožavam ga ne samo kao pjevača, već kao i čovjeka i stvarno mu od srca želim sve najbolje. Volim sve njegove pjesme, opuštaju me. Halid je Halid."

Živite u Hamburgu. Družite li se sa Sergejom Barbarezom?

"Kako da ne. Sa Barbarezom svake nedjelje skoro igram košarku, čujemo se i viđamo non-stop. Barbarez je u Hamburgu kao domaći. I on također ima trenersku licencu, no s tim poslom se još nije bavio, ali sam uvjeren da će biti uspješan kada se odluči za takvo nešto. Karizmatičan je, imao je tu osobinu kao igrač i kapiten, baš ono što treba jednom treneru. I Salihović je odnedavno u Hamburgu, no s njim se još nisam vidio. Nadam se da će uhvatiti pravu formu, nije dugo igrao."

Kako komentarišete imenovanje Hasana Salihamidžića za sportskog direktora Bayerna?

"Kada u Njemačkoj dobijete takvu funkciju, nema dalje. Ne bih da uvrijedim nekoga, ali mislim da BiH u ovom trenutku nema većeg ambasadora od Brace. On nije postavljen za sportskog direktora Bayerna jer je lijep, već što je sposoban, a i ljudi iz kluba nisu zaboravili šta je sve uradio za klub. Nama je sve to divno i krasno, no to je jako odgovorna funkcija. Nadam se da će s vremenom biti sve uspješniji i uspješniji."

U HSV-u ste dijelili svlačionicu i sa Emirom Spahićem. Je li onakav kakvim ga predstavljaju?

"Ha-ha, ma kakvi. To je moj prijatelj, o njemu mogu reći samo najbolje. Sreli smo se na početku naših karijera, u Zagrebu, a evo i sada u HSV-u na zalasku. Ako analiziram njegovu karijeru, čovjek je ostavio trag gdje god je igrao, vidio sam i sam koliko je bio bitan za HSV u trenucima dok smo se borili za opstanak. Žao mi je što je prestao igrati, jer prirodne predispozicije kakve ima dugo nisam vidio. Sa 36 godina je kao neki 20-godišnjak. Mogao je on komotno igrati još koju godinu, ali svako odlučuje za sebe."

Istina, bio je lider. Mnogi smatraju da ćemo u budućnosti teško pronaći stopera kakav je bio Emir.

"O tome govorim. Još se nije pojavio igrač u BiH koji je nadomjestio njegov odlazak. Nije samo stvar biti dobar igrač, već i dobar organizator van terena, a Emir je konce dobro držao. BiH je u njegovo vrijeme bila na dobrom putu da napravi velike stvari, otišlo se i na Svjetsko prvenstvo, međutim kada je on otišao nestao je onaj naboj koji vas je krasio. Barem tako mislim. Kada smo već kod reprezentacije BiH, nesretno ste ostali bez drugog mjesta, primili ste gol u posljednjoj sekundi protiv Grčke i po meni je to presudilo."

Robert Prosinečki se spominje kao mogući selektor BiH. Šta Vi mislite o tome?

"Robi (Robert Prosinečki op.a) se dokazao kao trener. Ima iskustvo iza sebe, radio je u Turskoj, Srbiji, pa Azerbejdžanu. Uvjeren sam da bi bio dobro rješenje za klupu BiH, jer je veliki autoritet, a uz to i motivator. Mogao bi usmjeriti Zmajeve na pravi put."

Za kraj, kada Ivica planira doći u BiH?

"Za BiH me veže jedno prijateljstvo, pošto je moj menadžer iz igračkih dana iz Sarajeva. Siguran sam da ću u skorije vrijeme imati više vremena da dođem u goste, prošetam Baščaršijom, a možda i da pogledam jednu utakmicu reprezentacije", podvukao je Olić na samom kraju razgovora.

Za vrijeme karijere Olić je odigrao 104 utakmice za fudbalsku reprezentaciju Hrvatske, igrao je dva finala Lige prvaka s Bayernom. Napravio je sve u fudbalskom životu i otišao mirno i ponosno.