Ko će sada navijati za Argentinu?

Postoje reprezentacije koje neutralan čovjek zavoli gotovo bez razloga. Dopadne mu se dres, generacija, način igre ili jedna utakmica koju je gledao kao dijete, pa ih poslije prati na svakom velikom takmičenju iako s tom zemljom nema apsolutno nikakve veze. Argentina je posljednjih godina često bila potpuno suprotan slučaj, reprezentacija koju je bilo teško voljeti sve dok na sredinu terena ne izađe mali čovjek sa brojem deset.

Jer Argentina je uvijek igrala i nešto više od fudbala. U njenim utakmicama bilo je udaraca nakon zvižduka, unošenja u lice, provokacija, svađa i one južnoameričke filozofije prema kojoj je pobjeda toliko važna da lijepo ponašanje ponekad postane sporedna disciplina. Četvrtfinale protiv Nizozemske 2022. završilo je sa 17 žutih kartona, loptom ispucanom prema nizozemskoj klupi, međusobnim provokacijama i argentinskim igračima koji su poslije odlučujućeg penala slavili prema poraženim protivnicima.

Ni poslije Katara kontroverze nisu nestale. FIFA je ovog ljeta otvorila disciplinski postupak protiv Argentinskog fudbalskog saveza zbog niza incidenata na Svjetskom prvenstvu 2026, uključujući moguće diskriminatorne povike i geste, ponašanje ekipe i navijača te druge prekršaje. To naravno ne znači da je pošteno čitav narod ili sve argentinske fudbalere proglasiti rasistima, ali znači da priča o problematičnom ponašanju oko ove reprezentacije nije nešto što su izmislili njeni protivnici.

I opet je svijet navijao za Argentinu. Navijali su ljudi iz Sarajeva, Tokija, Dakara, Zagreba, Delhija i gradova koje većina argentinskih fudbalera vjerovatno nikada neće posjetiti, oblačili plavo-bijele dresove i nervirali se zbog penala reprezentacije zemlje udaljene hiljadama kilometara. Kada malo bolje razmislite, većina njih nije navijala za Argentinu, navijala je da Lionel Messi jednom podigne ono što mu je nedostajalo.

Zbog njega su joj opraštali mnogo toga. Opraštali su Emiliana Martíneza kada pretjera sa slavljem, Leandra Paredesa kada utakmicu pretvori u tuču, Rodriga De Paula kada nekoliko minuta više provede u raspravi nego u igri i sve one trenutke u kojima Argentina postane ona ekipa protiv koje biste u nekim drugim okolnostima vjerovatno poželjeli navijati. Samo bi onda kamera pronašla Messija, on bi uzeo loptu i čovjek bi sam sebi rekao da će joj oprostiti još barem jednu večer.

Valjda je magija upravo u tome. Messi nikada nije izgledao kao čovjek iz iste priče, iako je u Kataru pokazao da i on zna psovati, provocirati i ući u rat kada utakmica to od njega zatraži, a kasnije je čak priznao da mu se neke reakcije protiv Nizozemske nisu dopale. U najvećem dijelu svoje karijere ipak je bio čovjek koji je najradije razgovarao s loptom, pa su ljudi koji nisu znali ni tri argentinska grada znali ustajati iz kreveta usred noći samo da ga gledaju.

Argentina ga, paradoksalno, dugo nije voljela onako kako ga je volio ostatak svijeta. Dok je Barcelona gledala genija, kod kuće su ga uspoređivali s Maradonom, zamjerali mu što ne pjeva himnu dovoljno glasno, govorili da igra bolje za klub nego za zemlju i sumnjali u njegovu pripadnost jer je odrastao u Španiji. Trebalo je proći mnogo poraza prije nego što su Argentinci shvatili da cijelo vrijeme od dječaka iz Rosarija traže da bude neko drugi.

A on je cijelo vrijeme birao njih. Mogao je igrati za Španiju, zemlju u kojoj je odrastao kao fudbaler i koja će nekoliko godina kasnije postati prvak svijeta, ali nikada zapravo nije imao dilemu oko toga čiji dres želi obući. Ironija njihove priče možda najbolje stane u činjenicu da je Argentinski savez na jednom od prvih dokumenata njegovo ime pogrešno napisao kao “Leonel Mecci”, a on će kasnije tom savezu dati više od dvije decenije života.

Onda je Argentina počela lomiti njega. Izgubio je finale Svjetskog prvenstva 2014, finale Copa Americe 2015. i još jedno finale protiv Čilea 2016, nakon kojeg je promašio penal i rekao da je gotovo. Tek kada je čovjek koji je cijeli život dolazio na svaki poziv prvi put odlučio otići, Buenos Aires je izašao na ulice i zamolio ga da se vrati.

Vratio se, pa još nekoliko godina nastavio nositi teret čovjeka kojem će čitava karijera biti proglašena nepotpunom ako ne uradi nešto što najveći broj genijalnih fudbalera nikada nije uradio. Onda su došli Maracana i Copa América 2021, Katar i Svjetsko prvenstvo 2022, još jedna Copa América 2024. i konačno trenutak u kojem više niko nije mogao postaviti ono dosadno pitanje šta je Messi napravio za Argentinu. Argentina je napokon počela voljeti Messija onako kako ga je ostatak svijeta volio godinama prije nje.

Sada je priča završena. Sutra će se oprostiti pred Monumentalom, a AFA je čitav dan pretvorila u manifestaciju “Gracias, Leo”, sa muzikom, okupljanjem navijača i posljednjim zajedničkim gledanjem kapitena u reprezentativnom dresu. Neće Buenos Aires slaviti prijateljsku utakmicu protiv Benina, nego činjenicu da je imao privilegiju više od dvadeset godina gledati jednog od rijetkih ljudi koji su promijenili način na koji svijet gleda fudbal.

Ali kada završi oproštaj, doći će nešto mnogo zanimljivije. Argentina će nastaviti igrati, proizvodit će nove fantastične fudbalere, svađati se, provocirati, pobjeđivati i vjerovatno još dugo biti jedan od najvećih fudbalskih naroda na svijetu. Samo što će sljedeći put kada napravi nešto zbog čega neutralni gledalac poželi da izgubi, kamera tražiti čovjeka zbog kojeg joj je godinama praštao – a njega više neće biti.

Možda ćemo upravo tada shvatiti koliki je Messi bio fenomen. Cristiano Ronaldo je stvorio armiju ljudi koji navijaju za svaki klub u koji dođe, Michael Jordan je pretvarao ljude širom svijeta u navijače Chicaga, a Messi je napravio nešto podjednako neobično - ljudima je posudio tuđu domovinu na devedeset minuta. Milioni su svakih nekoliko godina postajali privremeni Argentinci samo zato što su željeli vidjeti kako jedan mali čovjek završava svoju veliku priču.

Zbog njega su plakali kada je gubio finala, zbog njega su u Kataru željeli da posljednja utakmica završi njegovim rukama na peharu i zbog njega će sutra mnogi ljudi koji nikada nisu kročili u Argentinu osjećati kao da se oprašta neko njihov. To je vjerovatno najveća mjera njegove veličine, mnogo veća od broja golova, Zlatnih lopti i trofeja. Nije samo natjerao ljude da vole kako igra fudbal, nego ih je natjerao da makar nakratko vole ono što je volio on.

Argentina će preživjeti Lionela Messija, naravno. Dolazili su veliki prije njega i doći će veliki poslije njega, plavo-bijeli dres neće postati ništa manje težak, a Monumental neće prestati biti pun zato što njegove desetke više nema na terenu. Ali prvi put nakon dvadesetak godina reprezentacija Argentine morat će svijetu ponuditi razlog da je voli koji se ne zove Lionel Messi.

I zato će poslije posljednjeg zvižduka ostati pitanje jednostavnije od svih rasprava o tome je li najveći u historiji. Ko će sada navijati za Argentinu? Argentinci sigurno hoće, a za sve ostale tek ćemo saznati koliko su svih ovih godina zaista voljeli Argentinu, a koliko su samo željeli još jednom gledati čarobnjaka kojem su bili spremni oprostiti sve oko njega.