Kako piše Marca „Manuel Pellegrini je preživio svoju najgoru noć u životu“. Trener Reala je svjestan da ga ni naslov prvaka neće spasiti, kao što nije ni Fabija Capella i Bernda Schustera.
Čileanski trener je sinoć nakon utakmice priznao odgovornost za poraz od Lyona, ali to ne pije vode. Florentino Perez se još ne oglašava, ali svi u Španiji i Evropi znaju da građevinski milijarder nije iskrcao toliko para da bi bio najbolji u Španiji, nego u Evropi.
Perez ima mnogo oponenata na Pirinejskom polutoku i upravo je želio iskoristiti finale na madridskom Santiago Bernabeu da uzme deseti naslov prvaka Evrope kako bi zapušio usta kritičarima. Ipak, od toga neće biti ništa. Madrid će u 22. maja gledati kako neko drugi slavi, a najveća kazna, bila bi ako Barcelona usred Madrida bude slavila odbranu naslova.
U Primeri Real igra odlično, izvedba protiv Seville natjerala je veliki broj trenera šapnskih klubova da priznaju kako bolji tim nisu vidjeli već dugo vremena. A, šta se onda dešava u Ligi prvaka?. Odogovr na ovo pitanje dao je Guti, koji je rekao kako ne znaju igrati velike utakmice. Kako povjerovati u to. Pa isti taj Guti je osvojio tri Lige prvaka, Raul isto, Casillas dvije, Kaka, Ronaldo, pa i oni su osvajali, šta se onda dešava.
Pritisak je ogroman na igračima Reala
Real je već ispao u Kupu Kralja od trećeligaša Alcorcona, sada od Lyona. Manuel Sanchis je rekao, da je kojim slučajem Barcelona ispala od Alcorcona svi bi to spominjali samo do naredne utakmice Barce, a Realov neuspjeh se prepričava i dan danas. Barcelona je odigrala nerješeno s Rubinom i svi španski mediji su to ocijenili kao slabo večer Barce, a kada s eista situacija desi s Realom štampaju se vanredna izdanja novina. Bez sumnje glavni razlog neuspjeha Reala je veliki pritisak na leđima madridskih zvijezda.
Nakon Alcorcona i Lyona ovim igračima, a posebno Pellegriniju biće znatno teže. Titula prvaka bila je cilj, sada je obaveza, a to je velika razlika. Možda će neko smatrati da je iznenađenje ako Real izgubi od Almerije, Racinga ili Malage, ali iznenađenje treba tražiti ako Real do kraja sezone odigra još jednu utakmicu kao što je protiv Seville. Sve oči svjetke javnosti biće uprte u igrače Reala.
Real se mora okrenuti domaćoj školi
Jorge Valdano nije Španac, ali je dvadeset godina u klubu, pa se može smatrati kao domaći član. Mislim da se mogu složiti s Valdanom kada je budućnost Reala u pitanju. Od devet naslova prvaka Evrope Real je šest osvojio kada su dres Reala nosili domaći igrači, igrači ponikli u domaćoj školi ili pristigli iz manjih španskih klubova.
Tri naslova prvaka (1998, 2000 i 2002. godine) Real je također osvojio s timom čiju igru su nosili igrači ponikli u domaćem sastavu, uz nekoliko pojačanja. U amsterdamskom finalu 1998. Juventusa je golom srušio Crnogorac Predrag Mijatović, ali glavni igrači kluba su bili Raul, Sanchis, Hierro, Victor, Amavisca, Argentinac Redondo, koji je u klub stigao vrlo mlad i nikad se nije osjećao strancem, a pomoćn snaga su bili Carlos, Seedorf i Panucci.
Dvije godine kasnije Valencia je na Stade de Franceu pregažena sa 3:0 na krilima Raula, Casillasa, Redonda, Sanchisa, Karanke, Helguere, Gutija, Morientesa, Hierra, Salgada uz pomoć McManamana, Anelke, Carlosa i Savija. Hampden Park dvije godine kasnije je svjedočio padu Bayer Leverkusena (2:1). Zidane, Makelele, Figo i Carlos kvarili su španski prosjek Reala u kojem su igrali ponovo igrači kao i dvije godine ranije u Parizu, samo bez Redonda.
Raul je na zalasku karijere, nema više ni Hierra ni Sanchisa. Guti se još malo drži, ali Realu treba nove, svježe španske krvi, ako im se nakon svakog poraza ne bi brojala krvna zrnca. Ne može me niko uvjeriti da su Granero i Arbeloa slabije odigrali od zvijezda poput Kake (iako nije zaslužio uvrede).
Spas za Real bilo bi dovođenje na klupu neke od domaćih legendi kluba. Del Bosque je uvijek pravi izbor, ali ne treba zaboraviti Michela, koji radi odličan posao u Getafeu ili vječnog madridskog ljubimca Jose Antonija Camacha. Granero, Arbeloa, Casillas, Ramos, Albiol, igraju dobro, Higuain i Gago, kao Argentinci ne osjećaju se strancima, Xabi Alonso se tek dokazuje, a za narednu sezonu već je dogovoren mladi Sergio Canales. Još poneki domaći igrač dobro bi došao, uz pomoć odličnog Ronalda i Kake iz milanskih dana, bez Garraya, Marcela, Lassa, Mahamadoua, Benzeme, Van der Vaarta i drugih skupih igrača, to bi bila momčad za svaki respekt.
Pellegrini može ostati do ljeta, uzeti naslov i s cvijećem ga ispratiti na izlaznim vratima, a onda pravljenje novog tima, ali nikako s Mourinhom ili Wengerom, kako Perez već najavljuje, nego isključivo s Michelom, Camachom ili nekim trećim. S Granerom i Canalesom u glavnoj ulozi. Da ne bude zabune, Pellegrinija smtram velikim stručnjakom i čovjekom, ali on ne može ostati iz samo jednog razloga, što bi mu mediji nakon svagog poraza iz arhive iskopali Alcorcon.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
