Konačni odlazak Arsenea Wengera?! · Kolumna

Priča o Guyu Rouxu

Roux je znao kako neće biti upamćen kao fudbaler i ukoliko želi ostaviti trag u sportu, morao je to uraditi u trenerskim vodama. Auxerre je tada bio član petog ranga francuskog šampionata, a Roux je dobio povjerenje zahvaljujući dvima stvarima – bio je igrač ovog kluba te nije tražio visoku plaću (potpisao je ugovor po kojem je godišnje zarađivao 7.200 franaka).

U prvih nekoliko sezona, Roux je bio igrač-trener Auxerrea s jasnom vizijom kakva bi politika kluba trebala biti. Često su ga nazivali i škrticom, ali upravo je ta, uslovno rečeno, škrtost, bila glavni razlog zašto je kroz klub prošao ogroman broj talentovanih mladića koji su kasnije ostvarili nevjerovatne karijere poput Erica Cantone, Luarenta Blanca, Basilea Bolija, Philippea Mexesa i Djibrila Cissea.

U opisu Rouxovog posla, osim treniranja, vođenja ekipe, plana priprema, transfera, napredovanja u više razrede francuskog fudbala, spadalo je i svakodnevno pregovaranje sa farmerima iz okoline Auxerrea od kojih je besplatno dobivao kozje đubrivo za teren na kojem je njegova ekipa igrala domaće utakmice. Sve to se odrazilo i na rezultate ekipe. Nakon što je službeno okačio kopačke o klin i posvetio se isključivo trenersko-menadžerskom poslu, Roux je amaterski klub iz petog ranga uveo u profesionalne vode. Auxerre je očima fudbalske javnosti zapao tek 1979. godine i to kao drugoligaš u finalu kupa Francuske, a naredne sezone već su izborili promociju u najviši rang francuskog fudbala. Tako je “mali” Auxerre sa jasnom vizijom jednog čovjeka postao simbol predanosti, mukotrpnosti i vjere u sopstvene mogućnosti. Roux ni u tom periodu nije trošio klupski novac. Oslanjao se na juniore kluba, dovodio iskusne igrače za, čak i tada, smiješne cifre i gradio tim koji je ciljao na evropska takmičenja.

Roux je posebno prilazio svakom igraču, bio je prava očinska figura, što je od presudnog značaja, posebno za igrače koji su u Auxerre došli kao tinejdžeri. Sâm Eric Cantona izjavio je kako je porodični duh vladao Auxerreom i da je upravo Roux najzaslužniji za to. Poput pravog oca, Roux je u (skoro) svakom trenutku znao gdje se nalaze i šta rade njegova “djeca”. U slučaju kršenja discipline, obavezno ih je kažnjavao oduzimanjem dijela plaće. Znao je kasno navečer ući u noćni klub kako bi natjerao svoje igrače da odu kućama, a često je rane jutarnje sate provodio provjeravajući vozila svojih igrača jednostavnim dodirivanjem haube (ukoliko je ista bila topla, znao je da su prekrišili klupsku disciplinu i obavezno bi ih kažnjavao). Roux je bio poseban, predan, motivisan. Želio je od svojih igrača napraviti ne samo dobre fudbalere, već i dobre ljude.

Auxerre i Roux bili su dobitna kombinacija. Savršeni životni partneri. Uostalom, Auxerre je pod njegovim vodstvom osvojio jednu ligašku titulu, četiri puta Kup Francuske, igrao je polufinale UEFA Cupa, a osvojio je i Intertoto Cup. Ogroman uspjeh za grad i klub poput Auxerrea, a najveće zasluge pripadaju upravo Rouxu. Na klupi Auxerrea odradio je 2.000 utakmica, od toga 890 u prvoj ligi. Bio je toliko autoritativan da je čak i Francois Mitterand, bivši predsjednik Francuske, odgovarao na njegove pozive, a često se oglušivao na pozive svojih ministara. Rouxova vladavina u Auxerreu imala je primjese tiranije. Plašili su ga se svi, počevši od volontera pa sve do njegovog pomoćnog osoblja. Odluku da ode u penziju, Roux je saopćio dan nakon što je Auxerre osvojio kup protiv Sedana. Tako je opet bio priča broj jedan. Nije se pisalo o Auxerrovoj titulu, o finalu, već isključivo o njemu. Razvod uistinu savršenog braka između Rouxa i Auxerrea bio je najtužniji razvod ikad. Roux, čovjek koji ni nakon 44 godine provedene u klubu, nije promijenio poglede na svijet, fudbal, novac i ljubav, otišao je u zasluženu penziju dokazavši kako je moguće uspjeti i ostati na vrhu ukoliko zaista vjerujete u vlastite ideale.

Kratko je trajao (mnogo kraće od vašeg čitanja ili mog pisanja ovog teksta) izmišljeni razgovor između Wengera i Rouxa. Roux je svog mlađeg sunarodnika i kolegu savjetovao da ne odustaje od svojih ideala, da kupi ljubav i poštovanje svih igrača i navijača, ali i da učini sve kako bi zadobio a kasnije i sačuvao, povjerenje uprave kluba. Zadovoljan ovim savjetom, Wenger se zahvalio Rouxu, spustio slušalicu, a zatim izvadio list papira na kojem je napisao kako vidi budućnost Arsenala.

Stvaranje novog Arsenala

Postoji mnogo poveznica između Rouxa i Wengera. Osim što su obojica Francuzi, mnogo pažnje obraćaju na finansije, omladinski pogon i na stvaranje igrača. Za razliku od Rouxa, Wenger nije obećao vlasnicima kako će raditi za minimalnu plaću, ali jeste štedio kada su u pitanju plaće fudbalera. Jedan od važnijih igrača Arsenala prije dolaska Wengera, Paul Merson, zarađivao je mnogo manje novca u Arsenalu nego u Middlesbroughu.

Wenger je imao jasan cilj – stvoriti šampionsku ekipu, igrati dopadljiv i učinkovit fudbal te lansirati Arsenal u fudbalsku orbitu. Iako je engleskoj javnosti bio nepoznanica (uostalom, prilikom njegovog dolaska u Arsenal, u britanskoj štampi osvanuo je natpis “Arsene Who?”), u kratkom vremenskom roku pokazao je kako su svi ti strahovi bili neutemeljeni. Skautska služba vrijedno je radila, a Wenger je sve te kasete danonoćno gledao i birao igrače koji su savršeno odgovarali njegovoj viziji igre. U timu je imao i jednog od najelegentnijih i najinteligentnijih igrača ikad, Dennisa Bergkampa koji je pod Wengerom naprosto procvjetao. Arsenal je igrao, za prilike na Otoku, netipičan fudbal. Tehnički su bili iznad svih timova, igra se zasnivala na pas igri, a i treninzi su bili mnogo drugačiji. Također, igrači su od starta imali poseban režim ishrane što je do tog trenutka bilo skoro pa nemoguće uvesti.

U Arsenal je doveo Anelku, Grimandija, Overmarsa i Petita, spojivši ih sa već respektabilnim kadrom (Vieira, Bergkamp, Adams, Keown), krenuo je sa osvajanjem engleskog tla. Nakon osvojene titule, više nije bio Arsene Who, već Mr. Wenger. Arsenal je presingom uništavao protivnike i bukvalno je preko noći postao glavni konkurent nedodirljivom Unitedu. Te godine Arsenal je osvojio i FA Cup, pobijedivši Newcastle United u finalu. Igrači su uživali u radu sa Wengerom. Zaljubili su se u njegov način treninga, a uvijek su isticali kako je Wenger vjerovao u njih i kako ih je u svakom trenutku podržavao, čak i onda kad su bili na udaru kritika. Do oktobra 2002. godine, Wenger je razvio rivalstvo sa Sir Alexom Fergusonom. Mediji na Otoku uživali su u njihovom “ratu”.

Wenger je uspijevao produžiti karijere svojim igračima (režimima ishrane, treninzima, pronalaskom prave pozicije na terenu). Jedan od najboljih Wengerovih poteza bilo je dovođenje Thierryja Henryja, igrača kojeg je trenirao još u Monacu, ali za kojeg nije bilo mjesta u Ancelottijevom Juventusu. Henry je prije dolaska kod Wengera igrao lijevo krilo, no Arsene je imao drugačije zamisli – vidio ga je kao klasičnog napadača. Imao je dovoljno strpljenja, vjerovao je u Henryja, a ovaj mu se odužio na najbolji mogući način – golovima.

Wenger je od “Boring, boring, Arsenal” koji je dobio taj epitet u periodu kad je George Graham bio trener, napravio ekipu koja je na tlu Engleske igrala totalni fudbal. Bočni igrači poput Silvinha, Laurena i Colea, bili su od velike pomoći krilnim igračima (Pires i Ljungberg) koji su dobili dodatnu slobodu da često uđu u sredinu i postignu gol. Ta Arsenalova generacija je u sezoni 2003/04 zauvijek ispisala historiju završivši sezonu bez ijednog izgubljenog meča. Mediji su tu generaciju nazvali “The Invincibles” (Nepobjedivi). Nažalost, bila je to posljednja ligaška titula za Wengera i Arsenal. Igrači koji su tada nosili dres kluba, uvijek su isticali Wengerove zasluge. I dan danas to rade i navode kako je upravo Wenger razlog zbog kojeg su na fudbal počeli gledati drugim očima – Wengerovim.

Prelazak na Emirates

Wenger je samo u rijetkim trenucima dovodio skupe igrače. Kad je uprava digla kredit kako bi se izgradio Emirates, Wenger je dodatno stegnuo kaiš. Počeo je period pravog škrtarenja, što je, posebno od dolaska Abramovicha i (pre)bogatih šeika, bio prvi korak ka padu Arsenala. Arsenal je i dalje igrao lijep fudbal, tehnički su bili iznad svih ekipa, ali uvijek su ostajali kratkih rukava kad je riječ o ligaškoj tituli. Mladi igrači u koje je Wenger slijepo vjerovao, odlazili bi iz Arsenala u potrazi za mnogo većom plaćom i borbom za titule. Tako je Cesc Fabregas nakon dugogodišnjeg plakanja završio u Barceloni, a Robin Van Persie u Manchester Unitedu.

Izgradnja Emiratesa koštala je nešto manje od 400 miliona funti, a novac koji je Arsenal zarađivao od prodaje igrača, nije odlazio na pojačanja, već na otplaćivanje kredita koji je podignut kako bi se stadion uopće izgradio. Malo po malo, Arsenal je postao ekipa koja je prodavala dojučerašnje nosioce igre, a glavni kupci bili su uglavnom Barcelona i Manchester City. Navijači su počeli gubiti strpljenje, često su zazivali odlazak Wengera i zahtijevali od uprave da dovede najveće zvijezde, a ne igrače u usponu koji će za nekoliko godina napustiti Emirates. No, novca za te igrače nije bilo. Tek je dolaskom Mesuta Özila
uprava pokazala zube i finansijsku snagu. Ipak, to je bilo (pre)kasno. Chelsea, Manchester City, Manchester United i donekle Liverpool, već su odranije izdvajali mnogo više novca za dovođenje igrača. Od 2005. do 2014. godine, Wenger nije osvojio nijedan važniji trofej, što je daleko ispod očekivanja svih navijača (pa i uprave) Arsenala.

Transfer politika, taktička pročitanost i zasićenje

Od dolaska u ligu, Wenger je bio Guardiola prije samog Guardiole. Unio je promjene, forsirao pas igru, tražio je od igrača da igraju, po njegovim parametrima, savršen fudbal. Taj fudbal donio mu je tri ligaške titule i sedam titula FA Cupa. U sezonama kad nije bilo trofeja, Wenger je završavao među prve četiri ekipe i tako obezbjeđivao Ligu prvaka. Dovođenjem Özila, uprava je pokazala kako su dani škrtarenja iza njih i navijači su (s pravom) očekivali da se Arsenal ubrzo vrati u sami vrh engleskog fudbala. No, to nije bio slučaj. Od odlaska Gilberta Silve, Arsenal nije imao kvalitetnog zadnjeg veznog. Flamini, Alex Song, Denilson, Frimpong, Coquelin, Kim Källstrőm, Elneny i Xhaka bili su Wengerov izbor nakon odlaska Silve u Brazil. Izuzev Songa (doduše, ne treba još otpisivati Xhaku) i, u prvom mandatu Flaminija, niko nije pokazao da može biti nosilac igre u veznom redu. Tu slabost uglavnom su iskorištavali Wengerovi protivnici, kako u Ligi prvaka, tako i u Premiershipu.

Da novca ima, pokazalo se dovođenjem Sancheza, Xhake, Lacazettea, Mustafija i Aumabeyanga, ali uprkos njihovim dovođenjem, igra Arsenala nije se značajno promijenila. Od ekipe koja je igrala najatraktivniji fudbal, sve više podsjećaju na Grahamov “dosadni” Arsenal. Taj dio ide isključivo na dušu Wengeru, koji kao da je ostao u 2006. godini. Dok drugi menadžeri pronađu način da odgovore zahtjevima modernog fudbala i prilagode se istim, Wenger kao da to ne može ili, još gore, ne želi učiniti. Učinkovita i oku lijepa igra je prošlost, a trofeja još uvijek nema. Da li je vrijeme da Wenger napusti klupu Arsenala? Da li će sam shvatiti kako je kraj blizu i napustiti klub u kome ima status božanstva? Da li će se uprava kluba zahvaliti Wengeru na svemu što je uradio od 1996. godine pa do dana današnjeg? Previše pitanja, a sezona još nije gotova. Jučer je stidljivo rekao kako će možda, a možda i neće, ostati na klupi Arsenala i naredne sezone.

Nije nemoguće da je došlo do zasićenja sa svih strana. Možda u tom zasićenju možemo tražiti razloge loših predstava Arsenala. Odbrana je posljednjih nekoliko sezona na udaru zbog slabog branjenja prekida i gubljenja koncentracije u najvažnijim trenucima, a nema više ni prepoznatljivog napretka kod svih igrača. Arsenal je sezone znao završiti bez važnog trofeja, ali uvijek je tu bilo nekoliko igrača koji su naprosto eksplodirali i pokazali kako se na njih može ozbiljno računati. No, sada je sve manje igrača koji napreduju nakon dolaska u Arsenal.

Sve je veći broj navijača koji su okrenuli leđa Wengeru i koji smatraju kako je vrijeme da Francuz napusti klub. Na utakmici Evropske lige protiv Bate Borisova, na Emiratesu je bilo svega 30.000 gledalaca.

Wenger je trebao biti bivši prije sedam godina, kada je Arsenal naprosto ubijen od Fergusonovog Uniteda sa 8:2. Već tad je bilo vidljivih znakova kako Wenger polako zaostaje za modernim fudbalom i kako ne prihvata mnoge stvari. Ipak, Wenger je preživio tu blamažu, a preživio je i još jednu tri godine poslije, kada je od Chelseaja izgubio sa 6:0 (utakmica u kojoj je sudija greškom pokazao crveni karton Gibbsu).

Teško je početi iznova i zatvoriti jedno životno poglavlje. No, nekad je upravo to najbolji lijek da bi se krenulo naprijed. Od prošlosti se ne živi, najbolje to znaju ljudi sa ovih prostora. Vrijeme je da to shvate uprava Arsenala, Wenger, ali i navijači ovog londonskog kluba. Vrijeme je da se završi, kad sve saberemo, lijepa ljubavna priča između Arsenala i Wengera. Wenger je najuspješniji menadžer u historiji Arsenala. To mu niko ne može oduzeti.