Kranjčar danas, kao Mušović nekad

Nakon stvaranja nezavisne države uslijedilo je stvaranje nacionalnog saveza, a onda su prve kvalifikacije protekle u probijanju leda. Kod nas je taj led probijao legendarni igrač i trener FK Sarajevo, Fuad Muzurović, dok je kod Crnogoraca taj nezahvalni posao radio Zoran Filipović, igračka legenda Crvene zvezde.

Situacija u kojoj se tada nalazio Mušović kod nas, a Kranjčar se nalazi u Crnogoraca danas, na prvi pogled se čini identičnom, ali samo na prvi pogled. Cico se nalazi u puno boljoj poziciji od Mušovića. Iako mnoge stvari kod Crnogoraca još nisu polsožene, mora se priznati da njihov savez u ovom trenutku mnogo bolje stoji od našeg prije tih 12 godina.

Crnogorci su krenuli od temelja, a mi od krova

Naš savez je tada bio sastavljen mahom od ljudi koji su bili dio politike, a ne sporta, dok crnogorskim fudbalom vlada pravi „Il Genio“, Dejan Savićević. Legenda Crvene zvezde i Milana za veoma kratko vrijeme posložio je mnoge stvari. Crnogorska liga je u ovom trenutku malo slabija od naše, ali u njihovim medijima ima mnogo manje priča o namještanjima utakmica.

Jedna od odlika ozbiljnosti svakog saveza predstavlja izgradnja fudbalskog kampa u kojem bi nacionalne selekcije, od pjetlića do prvotimaca, imale sve uslove na vrhunskom nivou. Čelnici našeg saveza tek danas, nakon petnaest godina od osnivanja saveza razmišljaju izgradnji kampa u Zenici, a Dejo je crnogorskim fudbalerima nakon tri godine predsjednikovanja sagradio veleljepni kamp nedaleko od Podgorice, kamp koji sadrži ono što posjeduju kampovi Engleske ili Njemačke. Navodno je u njega uloženo samo 1,5 miliona eura, a mi još igramo na stadionu čija podloga izgleda poput oranice.

No, manimo se ovaj put logističko-građevinskih problema. Od reprezentacija s prostora ex države, jedino je Cicina Crna Gora poražena sinoć, doduše od Makedonije (1:2) bez pet standardnih igrača. Pred Cicom je težak posao, pred njegovim igračima se nalaze moćna Engleska, te jake Bugarska, Švicarska i Vels. Najteža grupa, vjerovatno.

Velika sličnost nas nekada i Crnogoraca danas

U prošlom kvalifikacijskom ciklusu je Zoran Filipović udario konture igre Crnogorcima, na Cici je samo da to malo uljepša. Podršku predsjednika Savićevića ima, to je neupitno. Igrački kadar Crne Gore sasvim je dobar, baš kao i naš prije 12 godina.

Ono što su tad kod nas predstavljale evropske zvijezde Kodro, Bolić, Baljić, Barbarez i Hibić, kod Crne Gore danas predstavljaju Vučinić, Vukčević, Bošković, a u Stevana Jovetića gledaju kao mi nekada u Hasana Salihamidžića, budućeg lidera nacionalnog tima. Hasan je igrao dobro, neki zlobnici će reći nedovoljno, ali nažalost nije se okušao na velikom takmičenju. Od Jovetća se danas očekuje ono što smo mi od Hasana.

Kostur tima je uglavnom iz inostranstva, a njima kao logistika služe igrači iz domaće lige ili iz susjednih liga. Mladen Božović, Jovanović, Batak i Baša su ono što su kod nas bili Dedić, Mujčin, Halilović, Beširević i Šabić. Mnogo je sličnosti između tadašnje reprezentacije BiH i današnje reprezentacije Crne Gore.

Nama je nekoliko puta trebalo veoma malo da odemo na taj završni turnir, a hoće li tako biti i s Crnogorcima, vidjećemo veoma brzo. Cico Kranjčar, veliki gospodin, prvo zagrebačkog Dinama, a nakon toga bečkog Rapida iz njegovih najslavnijih dana, odavno je dokazao da je dobar stručnjak, još bolji čovjek. Ne sjećam se da sam nekad čuo nekoga da je o njemu izgovorio ili napisao nešto ružno. Savićević i Kranjčar, tandem iz snova, za EP u Poljskoj i Ukrajini. Bilo bi dobro, za fudbal na ovim prostorima, a još bolje ako im društvo budu pravili Sušić i Baljić.