Trenirao pod granatama u Sarajevu, igrao protiv Unprofora, pobijedio tumor i srušio Dinamo

Nakon 9:2 poraza od Bayerna u 1. kolu Lige prvaka, cijenu je platio Sergej Jakirović koji je postao bivši na klupi GNK Dinamo Zagreb.

Pokušala je Uprava Modrih da napravi pozitivak šok, ali su doživjeli još jedan negativan samo nekoliko dana nakon debakla u Minhenu.

Gradski stadion Ivan Kušek Apaš je prije četiri dana svjedočio jednoj od najljepših priča Slaven Belupa u novijoj historiji kluba.

Ekipa iz Koprivnice je ugostila prvaka Hrvatske, GNK Dinamo, te slavila pobjedu rezultatom od čak 4:1.

Prva je to pobjeda Slaven Belupa na domaćem terenu protiv Dinama još od aprila 2017. godine (2:1) kada su za Dinamo igrali Sammir, Olmo, Gojak, Hodžić...

U pomenutoj utakmici prije nekoliko dana golom Petkovića Dinamo je poveo u 32. minuti, ali je Crepulja u nadoknadi prvog dijela donio poravnanje svom timu.

Drugo poluvrijeme, odnosno period od 67. do 77. minute donio je rapsodiju Slaven Belupa koji je preko Libera, Dolčeka i Nestorovskog postigao još tri gola i stigao do uvjerljive pobjede.

Trener tima iz Koprivnice, Mario Kovačević, gostovao je u podcastu Večernjeg lista u kojem je govorio o mnogim temama, od kojih su neke zaista srceparajuće.

"Iz Jablanice sam jako rano otišao u Sarajevo, s deset godina. Počeo sam u Turbini. Hasan Salihamidžić je mlađi godinu dana, njegov otac nam je bio prvi trener. Nismo imali kopačke, pa smo u tenisicama trenirali.

Nakon godinu dana tata je dobio posao u Sarajevu pa je cijela porodica preselila u Sarajevo. Inače, sam navijao za FK Sarajevo. Tata je bio navijač, pa sam i ja od njega to naslijedio.

Čim sam došao u Sarajevo, otišao sam na Koševo da se prijavim da vidim mogu li. Proveo sam osam-devet prelijepih godina u FK Sarajevo, prošao sve generacije. Od pionira, taman sam došao do seniora, potpisao sam profesionalni ugovor 1992. godine kada je počeo rat.

Počeo sam trenirati sa seniorima FK Sarajevo što mi je bila životna želja. Sarajevo je bilo dva puta prvak Jugoslavije, predstavljalo je nešto u Jugoslaviji.

Nažalost taj rat je prekinuo sve naše snove. Iz školskih klupa smo u rovovima završili. Najljepši period života je dolazio, bilo je teško, ali hvala Bogu preživjelo se.

Kad sam dobio priliku da odem iz Sarajeva došao sam u Varaždin 1994. godine", priča Kovačević.

Pričalo se da tri godine u opkoljenom Sarajevu nije propustio niti jedan trening:

"Ja to sad svojim igračima ne mogu objasniti, tu zaluđenost fudbalom. Ja sam imao do Skenderije malo manje od 11 kilometara. Ja sam bio dosta daleko. Skenderija je u drugom dijelu grada. Nisam propustio nijedan trening.

Nisam imao nekada ni biciklo. Nekad mi komšija posudi biciklo, znao sam ići i pješke. Kad je granata jednom pala, došao sam do Skenderije i odgođen je bio trening. Trenirali smo, nije bilo ni vode. Obučeš se i nazad kući.

Ne samo ja, nas je bilo puno. Bio je rat, teško je bilo, ali mi smo htjeli da treniramo. Nažalost, puno je mojih prijatelja tu i živote izgubilo."

Poslije meča protiv amatera UNPROFOR-a, torba, pa u Zagreb kod rođaka.

"Jednu torbu sam imao, FK Sarajevo. Bilo je nešto kod pokojnog Ivice Osima. Bio sam kod njega i on je rekao "budemo nešto našli". Imao sam 18 godina, nisam mogao za Sturm igrati. Došlo je do kontakta s Varaždinom. Jedan prijatelj koji je bio iz Sarajeva i s njim sarađivao rekao je da sam ja, i jesam bio reprezentativac Bosne i Hercegovine, trebao igrati za seniore", dodao je između ostalog Kovačević.

Pobijedio je ovaj čovjek i tumor, a danas ruši Dinamo koji je jedan od simbola hrvatskog i regionalnog fudbala. Život nekad zaista priče lijepe priče, u ovom slučaju tešku priču sa sretnim nastavkom, kojoj se ne nazire kraj.