Mirsad Dedić: Čudno je to Sarajevo, vratimo se iz Brazila a raja kaže vidi levata zabio mu Ronaldo · Intervju

S Dedićem, koji danas obnaša funkciju trenera golmana u Tuzla Cityju, je uvijek cirkus, kažu oni koji se vole s njim družiti. On opet ne voli sa svima da se druži. Nakon što je prošetao više od sat, jer želi iskoristiti vrijeme da mu se oporave pluća, budući da ima bronhijalnih problema, pričao je za SportSport.ba.

"Rekao sam ja i treneru i ostalima, nemojte me tjerati da se s Vama družim. Privatni život je privatni život, ako nešto pogriješim na treningu, uredu. Ja ne volim da pričam non-stop o fudbalu, pogotovo kad smo ovako na pripremama. Na pripremama radiš uvijek jedno te isto, monotonija je, tako da se nekad ljudi čude kada se ja malo našalim, okrenem na zezanciju", priča Dedić za SportSport.ba i prisjeća se vremena kada je harao bh. Premijer ligom na golu i u dresu Sarajeva.

"Ja sam u Sarajevo došao u aprilu 1996. nakon što sam već bio od 1990. do 1993. Prva utakmica mi je bila na reintegriranoj Grbavici. Prva utakmica i odmah derbi..."

Mnogi ne znaju da si stajao na golu Sarajeva protiv Crvene zvezde koja je prethodno osvojila titulu šampiona Evrope.

"Ima ta utakmica i na internetu. Imali smo mi dobru ekipu, bila je to sezona 1991. na 1992. Potom se zaratilo. Svetozar Vujović me tada natjerao da ostanem u klubu. On i Refik Muftić. Ja sam bio došao, a tek onda se Sloboda počela zanimati za mene. Ja sam prvo bio igrač Slobode ali nisam tamo valjao pa su me posudili u Gradinu. Ja sam u Sarajevo došao iz Gradine. I bio sam malo, ali htio sam se vratiti. Svetozar potom dođe i pita šta je, čujem da hoćeš da ideš kući. Rekoh direktore meni se sve nakupilo, a nisam ni ugovor dobio. Ja sam branio samo za platu, dok je nekoliko juniora među kojima je bio Sretko Vuksanović, sjećam se, dobilo odmah ugovore..."

I tako do 1993. kada ste otišli na turneju po Turskoj?

"Ja sam tada bio u Rovinju, tamo su me pokupli i onda smo iz Rovinja otišli u Tursku, pa u Saudijsku Arabiju. Tamo su sa mnom bili Suljagić, Geca, Repuh... nije bilo mnogo igrača koji su opet 1994. otišli u Italiju. Almir Turković recimo tada nije bio sa nama ali jeste 1994. On je igrao mali fudbal. Imali smo tada odličnu ekipu, to je bila plejada igrača koji su stasavali prije rata, kada je bila odlična škola fudbala. Pokupili su tada i Elvira Baljića, a kako smo dobru generaciju imali govori i to da Balja nije mogao biti ni među 16 igrača, plakao. Ali dobro, bio je tada premlad. Igrali so tada protiv Kocelispora gdje su bili Omerović i Najdoski iz Zvezde. Mi njih 4:2 dobijemo... Glista Abdurahmanović i Nermin Vazda su igrali odlično."

Nisi se potom vratio u BiH?

"Nisam. Iz Arabije sam otišao u Tursku. Nisam više mogao izdržati u kampu u Arabiji i preko rahmetli Zeke Zejnilovića otišao sam tamo. I zakasnim na prelazni rok, a Vazda potpiše. To je klub neki iz Istanbula ali sa Bosfora tamo. I onda sam tu ostao malo ipak, pa odatle u Njemačku. I 1996. preko Seje Kapetanovića iz kluba su se raspitali za mene i došao sam. I nisam pogriješio uopšte, mogao sam tao možda igrati u trećoj ligi, ali bolje ti je pet hiljada maraka zaraditi u Sarajevu, pa četiri ostaviti sa strane, nego pet hiljada u Njemačkoj gdje ne možeš ništa uštediti.

Dobro, ali kasnije si imao ponuda ipak. Ima onaj čuveni naslov "Dedić u Veroni"! Jesi li mogao više?

"Jeste bio je neki drugoligaš italijanski. Gledali su me protiv Italije na Koševu 1997. kada smo igrali, ali nije se to realiziralo, a u karijeri mi je najviše žao što nisam otišao u Hercules. Eno imam kod kuće još taj predugovor. Tada mi je bio menadžer Bekim Pašalić i sve je bio dogovorio, ali su me ljudi neki iz Sarajeva ocrnili jer nisu željeli da idem iz kluba. Tražili su neki basnoslovan novac. I onda su nazvali u klub i rekli kako sam svakakav, nekakav i to je propalo. A nudili su mi ekstra uslove."

Jesi li imao još nekih problema u Sarajevu budući da su te ljudi doživljavali kao čovjeka "na svoju ruku"?

Ma nisam, ali bilo je puno anegdota. Recimo ja sam se u to vrijeme najviše volio družiti sa igračima Želje, pa su mislili da radim za njih. Ja sam volio s njima, družili smo se Pehli, Burek, Biščević... bilo je još igrača. Pa odem kod Niske dole... I to je zanimljivo, danas evo u Tuzla Cityju trojica smo samo iz Tuzle. Tada u Sarajevu i Želji nije bilo stranaca, kod nas tek Nouken. Ali to je zato što nije bilo mnogo novaca da se dovode igrači sa strane. A mi kakvi smo, čim se otvorila malo prilika, odmah su nam postali zanimljiviji svi drugi nego domaći igrači. Haj ti meni reci ima li smisla plaćati nekog ko ti ne donosi prevagu, nauštrb onoga koji je tu?"

Pominješ da je bilo anegdota, koja ti je nekako najupečatljivija iz tog perioda.

"Pa bio sam kapiten ekipe. I onda kada nam kasni plaća ostali igrači mene pošalju da idem kod predsjednika Hame Granova. Ja odem tamo, a Nijaz Merdanović me dočeka, iznese piće, mi se raspričamo, ljubi Granova, šega, šala i ja za pola sata zaboravim što sam uopće došao. Oni ti mene totalno omađijaju. Ja se vratim igračima rekoh šta mi uradiše ja nisam znao ni po šta sam došao. E rekoh sljedeći put nećeš i ja fino saigračima kažem, Džemi Smječaninu, Zeki Turkoviću... da neću da budem kapiten. Pa idite vi tražite platu."

Trenersku karijeru si isto počeo u Sarajevu.

"Jesam, doveo me Husref Musemić koji mi je bio i trener. Husref je došao tamo neke 2005. iz Čelika drugi put i bili smo u štabu Avdo Oruč i ja. U prvoj seoni osvojili smo Kup, a onda je Husref osvojio 2007. ali ja tada nisam bio, već sam otišao na polusezoni. Jeftiniji bio život u Tuzli i onda sam tamo otišao. Ali broji mi se ta titula (smijeh)."

Kako je bilo raditi s Husrefom. Jesu li se sudarali karakteri?

"NIje, Husref zna posao, i jeste vrlo karakteran, ali smo sarađivali lijepo. Njegov možda problem je što je ters, pa se izgalami na igrače, ai nije zlonamjeran. I ja sam takav, brzo planem, ali me brzo popusti i onda kada nauče ljudi da si takav, onda nemaš problema. Husref je mene vodio i u Đerzelezu, tada so imali strašnu ekipu. Da se nije sve rasplo, da Ćelo Ismet nije morao dići ruke, možda bismo bili i prvaci..."

Kakav si odnos imao s Ismetom Bajramovićem. Postoji anegdota da je Husrefa posebno volio jer je bio karakteran, da se mogao posvađati sa njim. Nije mu podilazio.

"Ćelo je bio tu i u Sarajevu i u Đerzelezu. Nikada čovjek nije nikome nijedan problem pravio. Ponašao se sasvim normalno. Čak je jednom da zaštiti igrače suspendovao Musemića, kad se on nešto na nekoga izgalamio. I onda je on sjedio na klupi dvije utakmice i obje smo dobili. A kad je plaća kasnila on meni fino kaže 'rekao sam ti bit će za 15 dana". I bude za 15 dana."

Bio si dugo reprezentativac. Šta ti je iz tog perioda ostalo najdraže?

"Definitivno kada smo igrali s Brazilom. Tada je bilo stvarno moćno. Putovali smo tada jedno četiri dana, 16 nas je možda bilo, družili se, bili prava klapa. Bio je let do Amsterdama, pa u Porto Alegre pa u Manaus. Sve su tada igrali igrači iz naše lige, većinom. Pintol je čuva Ronalda, pravog Ronalda. I vratim se ja u Sarajevo, kažu ja levata primio gol od Ronalda. E reko bolje da mi je Ronaldo zabio gol nego Čičkušić iz Budućnosti. Tada je stvarno čudo kako nismo izgubili jedno pet, šest nula."

A reci nam za kraj kako si se, Boga ti, osjećao nakon što ti je Zubanović zabio u derbiju 1998. za šampionsku titulu?

"A u prvom momentu ne znaš šta ćeš. Bilo mi je teško. Trebaš pobijediti 5:0, kad najednom izlazi čovjek ispred mene. Teže je bilo nekoliko dana poslije, kad čovjek skonta koliki je ulog bio, ali šta ćeš ti tu. Lako je biti general poslije bitke. Moralo se tako desiti i desilo se. Na isti način smo mi pobijedili Široki u Mostaru tada u play offu. Ljudi nas "poderali", a mi jednom opucali na gol i Gogalić ga zabio. U derbiju nam se to vratilo. Razmišljao sam poslije da li sam mogao bolje reagovati, da sačekam Zubanovića ili da ga navedem da "bježi" od gola, ali to se sve dešava u djeliću sekunde, ne možeš ti tu ništa. I Zidane onoga udari, izgubi Svjetsko prvenstvo..."

Salihamidžić, Katana, Franceskos...

"Igrao sam s mnogim igračima, koga bih izdvojio? Teško je za nekoga posebno reći ovaj je najbolji. Od ovih što sam gledao i da nisam s njima igrao Hasan Salihamidžić je stvarno grandiozan. On je uvijek igrao dobro, ali ljudi kod nas očekuju da on sve sam pređe i zabije gol. Sergej Barbarez je i kao igrač i kao čovjek bio dobar, karakteran. Mada ja najvećim majstorom smatram Ismeta Mulavdića. On je bio kada sam 1990. došao u Sarajevo. I on i Katana su bili otiši u Genk. I čovjek je jednom sjedio do navečer, a trebao potpisati za Anderleht. I doživi saobraćajnu nesreću i ne napravi karijeru kakvu je trebao...

"Što se reprezentacije tiče, najviše mi je žao što nismo otišli na veliko takmičenje, ona generacija koja je nakon rata odmah igrala. Zamisli ti odbrane, Konjić, Hibić, Varešanović... Pa Halilović, Mujčin, Kodro, Bolić. To je najbolja ekipa koju smo imali. Najgora utakmica iz tog perioda mi je kada smo izgubli od Grčke. Onaj Franceskos s crvenim kopačkama, plasirao je od stativu. Ali izgubili smo i tu utakmicu jer smo se isfulali, promašili smo jedno tri-četiri "mrtve" prilike. Tako tu bude."