Moja bogda sna · Riječ, dvije...

Postoji nešto u onom Merlinovom "Bosna" što čovjeku ne da mira ni godinama nakon što je prvi put čuo tu pjesmu. Ne znam da li je to način na koji izgovori ime države, kao da ne pjeva nego doziva nekoga svoga, ili je možda stvar u tome što se u nekoliko minuta muzike uspije spakovati toliko emocije koliko je nekada nemoguće smjestiti u cijelu knjigu. Znam samo da se baš toj pjesmi vraćam svaki put kada igra reprezentacija Bosne i Hercegovine i da je danas, kao i mnogo puta ranije, na mom repertoaru od jutarnjih sati.

U moru navijačkih pjesama koje su nastajale godinama, od tribina do kafana, od autobusa punih navijača do velikih stadiona širom Evrope, upravo je Merlinova ostala negdje na posebnom mjestu. Pustiš je jednom, pa još jednom, a onda uhvatiš sebe kako je slušaš peti ili šesti put bez ikakve namjere da promijeniš pjesmu. Možda zato što ona nikada nije bila samo pjesma o fudbalu, nego mnogo više priča o zemlji, ljudima i emociji koju je gotovo nemoguće objasniti nekome ko ovdje nije odrastao.

Gotovo pa je postala tradicija da utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine najavim jednim ovakvim tekstom. Iskreno govoreći, upravo se ovakve kolumne pišu najlakše, jer ne moraš tragati za pričom po internetu, statistikama i izjavama igrača. Ona već postoji negdje u tebi, samo je trebaš pokušati pretočiti u riječi i nadati se da ćeš uspjeti prenijeti barem dio onoga što osjećaš.

Kada pišeš o transferu Juliana Alvareza, pročitaš desetine tekstova, pregledaš statistike, poslušaš analize i na kraju pokušavaš pronaći ugao iz kojeg ćeš napisati priču. Koliko god ga istraživao, teško ćeš pronaći bilo kakvu zajedničku tačku između sebe i njega, jer je to ipak nečiji tuđi život, tuđa karijera i tuđa priča.

Međutim, kada pišeš o Bosni i Hercegovini, onda ne tražiš priču jer si odavno postao njen dio, baš kao i hiljade drugih ljudi koji danas odbrojavaju sate do početka utakmice. Između ostalog baš kao i vi koji čitate ovaj tekst, te koji odbrojavate do 21 sat večeras.

Ipak, emotivni tekstovi imaju i svoju težu stranu. Nekada jednostavno nema dovoljno riječi kojima možeš opisati ono što osjećaš nekoliko sati prije utakmice reprezentacije, pa ostaneš sjediti ispred praznog ekrana pokušavajući pronaći onu jednu rečenicu koja će sve objasniti. Problem je što takva rečenica najčešće ne postoji, jer emocije rijetko stanu u nekoliko riječi.

Zato se čovjek najlakše poistovjeti sa svojim ljudima. Sa prijateljima koji od jutra šalju poruke o sastavu, sa porodicom koja pita kada počinje utakmica i sa svim onim običnim svijetom koji danas gleda na sat češće nego bilo kojeg drugog dana. Tada shvatiš da svi imaju isti problem, jer svi pokušavaju objasniti nešto što se zapravo ne može objasniti.

Znate kako bih jednom riječju opisao ovo čekanje da sat pokaže 21:00? Knedla. Ne ona gorka, daleko bilo, nego knedla iščekivanja, želje, nervoze i one slatke sikiracije koja te prati cijeli dan, pa te malo zaboli glava, a Boga mi nekada i noge, jer se same oduzmu dok gledaš koliko je još ostalo do početka utakmice. Nije to strah, nije ni panika, nego jednostavno osjećaj da ti je stalo više nego što želiš priznati.

Mi svakako nikada nismo bili normalan narod, ali možda baš u tome i jeste cijela ljepota ove priče. Satkani smo od emocije, od borbe i od neke čudne potrebe da vjerujemo kako iza sljedeće krivine postoji bolje mjesto, pošteniji svijet i sretnije sutra. Neko će reći da smo naivni, ali šta je alternativa osim da vjeruješ i nadaš se čak i onda kada ti mnogi govore da nema razloga za optimizam.

Sjećate li se 16. juna 2014. godine? Sjećate li se onih nekoliko sekundi koje su stale između sna i stvarnosti, između poraza i osjećaja da si ipak dio nečega velikog? Sjećate li se 85. minute utakmice protiv Argentine kada je Vedad Ibišević pogodio mrežu i postao mnogo više od strijelca jednog gola?

Bio je to trenutak koji nije promijenio rezultat utakmice, ali jeste promijenio nešto u nama. Tog trenutka Bosna i Hercegovina je postigla svoj prvi pogodak na Svjetskom prvenstvu, a milioni ljudi širom svijeta skočili su sa stolica kao da su upravo osvojili trofej. Nekada veličina trenutka nema nikakve veze sa konačnim ishodom, nego sa emocijom koju ostavi iza sebe.

Vedad je te noći otišao u historiju, a siguran sam da su se već narednih dana po porodilištima širom Bosne i Hercegovine rađali neki novi Vedadi. Danas ta djeca imaju dvanaest godina. Danas možda sjede ispred televizora u dresovima reprezentacije, nervozno gledaju na sat i odbrojavaju minute do početka utakmice, baš kao što smo to radili i mi prije dvanaest godina.

Možda upravo u tome leži sva ljepota reprezentacije. Igrači dolaze i odlaze, generacije se mijenjaju, ali emocija ostaje ista. Ostaje onaj isti osjećaj koji te natjera da vjeruješ kako je sve moguće, čak i onda kada ti razum govori da budeš oprezan sa očekivanjima.

Zato se večeras ne sjećamo samo Ibiševićevog gola. Sjećamo se sebe. Sjećamo se gdje smo bili, s kim smo gledali utakmicu, kako smo skočili kada je lopta završila u mreži i kako smo barem na trenutak pomislili da je cijeli svijet naš. Takvi trenuci ne stare, oni samo dobijaju nove generacije koje će ih jednog dana prepričavati nekim novim klincima.

Ko nam uopće može zabraniti da sanjamo? Ko nam može zabraniti da vjerujemo i da se nadamo nečemu velikom? Na kraju krajeva, zar nas upravo tome nije učio i najveći među nama, Edin Džeko, kada je poručio da ništa, ama baš ništa, nije nemoguće. 

Možda je upravo u tome sva ljepota sporta i života. Ne moraš znati kako će završiti, ne moraš imati garanciju da će sve biti onako kako priželjkuješ i ne moraš unaprijed znati kraj priče. Dovoljno je da vjeruješ, dovoljno je da se nadaš i dovoljno je da sebi dozvoliš luksuz koji nam niko ne može oduzeti, a to je da sanjaš otvorenih očiju.

A za noćas? Dovoljan je Merlin i ista pjesma koja se godinama vraća u pravom trenutku.

"Tako da, noćas ti odlazim. Ne pitaj me gdje ću, poželi mi sreću."

Sanjaj, Bosno i Hercegovino.

Moja bogdo sna.