Nagelsmanne, samo si ti kriv

Njemačka je eliminacijom sa Svjetskog prvenstva doživjela jedan od najvećih neuspjeha posljednjih godina, a teško je pronaći argument da je riječ o nesretnom spletu okolnosti. U nogometu najbolja ekipa često ne pobijedi, ali ono što se dogodilo Pancirima bilo je gotovo očekivano.

Razlog za to nije bio protivnik, niti sudijska odluka, niti manjak kvaliteta u igračkom kadru. Sve vodi ka jednom čovjeku - Julianu Nagelsmannu.

Problemi su počeli mnogo prije prve utakmice na Mundijalu. Tri sedmice prije početka prvenstva selektor je odlučio vratiti 40-godišnjeg Manuela Neuera i odmah mu povjeriti mjesto prvog golmana.

Istovremeno je Njemačku na najveće takmičenje odveo sa samo jednim prirodnim desnim bekom, iako je taj igrač gotovo cijelu sezonu u klubu igrao kao zadnji vezni.

Još veće iznenađenje predstavljalo je ignorisanje najboljeg njemačkog strijelca iz sezone 2025/26, koji je i u reprezentaciji redovno donosio golove ulaskom s klupe. Uprkos tome, nije dobio ozbiljnu priliku.

Mnogo polemika izazvalo je i konstantno povjerenje koje je Nagelsmann ukazivao Leroyu Sanéu, bez obzira na njegove vrlo skromne partije. Zbog svega toga njemački navijači sedmicama su otvoreno kritikovali selektora.

Treba naglasiti da je Njemački nogometni savez ovaj put učinio sve kako bi fokus ostao isključivo na sportu. Nije bilo političkih poruka, protesta niti poteza koji bi odvlačili pažnju s terena.

Nakon uvjerljive pobjede od 7:1 protiv Curaçaa i odlične predstave protiv Obale Bjelokosti činilo se da su kritike utihnule, ali je Nagelsmann tada napravio možda i najveću grešku.

U utakmici protiv Ekvadora, koja rezultatski nije značila apsolutno ništa, na teren je poslao najjači sastav kako bi, prema vlastitim riječima, održao ekipu u ritmu pred nokaut fazu.

Za to vrijeme igrači poput Nicka Woltemadea, Assana Ouedraoga, Maximiliana Beiera i Malicka Thiawa gotovo da nisu ni dobili priliku pokazati šta znaju, iako su se nalazili na spisku upravo zbog kvaliteta koji posjeduju.

Takav potez bio je teško objašnjiv i sa sportskog i sa ljudskog aspekta, posebno jer je nekoliko dana kasnije uslijedio iscrpljujući duel protiv Paragvaja na visokim temperaturama.

Tokom same utakmice Njemačka nije pronalazila rješenja, ali ni tada selektor nije reagovao logično. Umjesto da iz igre izvede Sanéa, koji je u prvom poluvremenu čak 15 puta izgubio loptu i nije uspio napraviti nijedan uspješan dribling, Nagelsmann je posegnuo za potpuno drugačijim izmjenama.

Felixa Nmechu zamijenio je Leonom Goretzkom, potom je umjesto Aleksandra Pavlovića uveo stopera Waldemara Antona, dok je Woltemade, koji prethodno nije dobio ni minute protiv Ekvadora, priliku dobio tek u 87. minuti.

Takvim vođenjem utakmice Njemačka nije mogla očekivati drugačiji rasplet. Produžeci, a potom i izvođenje penala, bili su samo završni čin turnira koji je od samog početka bio obilježen upitnim odlukama selektora.

U nogometu sreća često igra važnu ulogu, ali ovoga puta nije bila presudna. Julian Nagelsmann sam je svojim izborima postavio temelje neuspjeha, a Njemačka je na kraju platila cijenu njegove tvrdoglavosti i lošeg upravljanja ekipom.