Nedjelja kad je otišao Gerrard
Priča kaže da je tamo krajem 50-tih dok se na treninzima FK Sarajevo na Koševu skupljalo navijača koliko i na zvaničnim utakmicama, tada prvotimcu Ćiri Blaževiću ispala neka sića dok je napuštao svlačionicu. Jedan od klinaca zaletio se iz sve snage da pokupi tih par dinara i lično ih vrati Ćiri. Stari šmeker se zbunjeno okrenuo, dok ga je klinac dozivao pružajući mu novac presretan što je uradio barem nešto za jednog od svojih heroja, uzeo novac i zahvalio se.
Zatim se začuo glas: „Pa dobro Ćiro, gdje ćeš bolan uzet te pare, daj to klincu, šta ti je?“, rekao je to, nije teško pogoditi, legendarni Asim Ferhatović-Hase po kojem se mjesto ovog događaja danas i zove.
Ćiro je sasvim solidnu fudbalsku karijeru završio u Švajcarskoj, postao je uspješan trener i bogat čovjek. Lice sa TV-a i šoumen. Hase se nikada nije, kako treba, pomakao iz Sarajeva. Ćiru danas zna čitav fudbalski svijet, Hase je, iako će vam znalci i savremenici potvrditi da se radilo o vanserjiskom centarforu, ostao poznat više-manje u lokalnim okvirima. Ipak, ako danas u Sarajevu bilo koga upitate nešto o fudbalu, ime Asima Ferhatovića neumitno će se nametnuti. Ćirino, eh polako došli bi možda i do njega. Ćiro živi u vili kraj Basela, a Hase u legendi, pjesmama i duhu gradskih ulica.
Priča sa početka pokazuje lični odnos i sistem vrijednosti. Nekome je fudbal posao i novac, a nekome je to više od igre, zadovoljstvo i želja pobjeđivanja za „svoje ljude“.
Ovih dana još jedna velika fudbalska legenda polako privodi kraju svoju, pa dobro možda samo, evropsku karijeru. Steven Gerrard kapiten Liverpoola ovacijama polagano ispraćaju sa posljednjih utakmica koje će odigrati pred Kopom. Da se razumijemo, bilo je jeste i biće boljih i atraktivnih igrača od Steve G-ija. Nije on neki brazilski virtuoz ili talijanski šarmer. Nije baš ni od TV šoa ili javnih nastupa. Ipak ako biste, kao navijač, voljeli nekoga imati za kapitena ekipe ili ako bi birali saigrača u timu Gerrard je među par prvih imena koja bi vam pala na um. To je igrač koji trči iako svi vide da će lopta izaći u aut, to je igrač koji uklizava iako možda i nije opasno po njegov gol, on je prvi ako treba zaštiti svog suigrača, on je posljednji koji plješčući navijačima napušta teren nakon poraza.
Tražile su Gerrarda u svojim redovima najveće ekipe i treneri ali on je jednostavno želio igrati za svoje, pa makar i eri Redsa koja će ostati zapamćena bez i jedne titule prvaka Engleske. Njegovi golovi nisu najljepši i najlucidiji ali taj šut, to je ona iskonska želja za pobjedom, ne za aplauzom za dobar dribing ili fol već bijesno, srčano raspaljivanje i ravna putanja lopte prema golu, nije bitno sa kojeg mjesta. Kada vam Steven dodaje loptu morate potrčati za njom iz sve snage jer to nije pas koji morate primiti, to je pas koji morate stići prema golu. On želi da igrate strastveno i jako kao on. Da igrate za svoje ljude.
Zato će nam nakon ove sezone njegova osmica vjerovatno nedostajati, kao što će nam nedostajati i Tottijeva desetka kada jednog dana prestane igrati, kao što nam, bez obzira jesmo li ga zapamtili ili ga znamo iz priča, Hasetova devetka nedostaje svaki dan.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
