Posljednji rimski princ

Neki ga vole, neki i ne toliko, zbog njegove često nezgodne naravi i užarenog temperamenta, ali sigurno je, da ga kao fudbalera, umjetnika, nijedan istinski fudbalski zaljubljenik ne može osporiti.

Simbol odanosti i vjernosti igrača, koji je u Romi proveo cijelu karijeru.

Princ je rođen...

Rođen u glavnom gradu Italije, Rimu, Francesco je prvi kontakt sa loptom imao sa svega deset mjeseci. Fudbal je od početka bio njegov život, ali je na teren došao iz drugih razloga.

Dio grada u kojem je Francesco rastao, bio je poznat kao jako buran i nemiran. U strahu da se Francesco ne prepusti ulici, njegovi roditelji Enzo i Fiorella, odlučili su ga upisati u najbližu fudbalsku školu. Već na početku, zbog velikog fudbalskog talenta, Totti je igrao u selekcijama starijih dječaka.

U to vrijeme moćni Milan je primjetio veliki talenat mladog Tottija i ponudio mu je ugovor, ali zbog neuspješnih pregovora sa njegovim roditeljima i insistiranjem majke da dječak ostane u Rimu, transfer se nije realizovao.

Roma i Lazio su kucali na vrata, dva vječita rivala, a Totti se odlučio za klub za koji je oduvijek navijao i u čijem bordo dresu je sanjao nastup za prvi tim. Te večeri je i nebo iznad rimskog Colosseuma bilo nasmijano. Princ je rođen, bio je to početak legende.

"Čuo sam da u Romi ima jedan mladi igrač, koji je nevjerovatno talentovan." rekao je Giovanni Trapattoni, najuspješniji italijanski stručnjak svih vremena, za tada 15-godišnjeg Tottija.

Početak ere "Zlatnog dječaka"

Godinu dana kasnije , 18.marta 1993. godine, Totti je debitovao za prvi tim Rome, u meču protiv Brescie, kod legendarnog jugoslovenskog trenera Vujadina Boškova. Te sezone odigrao je dvije utakmice za prvi tim Vučice, a već naredne sezone Totti je dobio značajniju minutažu kod trenera Carla Mazzonea. Ipak, na gol je morao čekati sve do septembra 1994., kada je postigao svoj prvi gol u meču protiv Foggie.

U jednom razgovoru za italijanske medije, Totti je postavio cilj, koji su apsolutno svi smatrali neozbiljnim i nerealnim. Naime, Francesco je želio postati najbolji strijelac i najbolji igrač Rome svih vremena.

Na početku sezone 1996/97., Romu je preuzeo argentinski stručnjak Carlos Bianchi. Jedini trener koji nije vjerovao u Tottija i koji ga je namjeravo prodati, jer je u njemu vidio "običnog" veznog igrača. Čak je i postavio ultimatum tadašnjem i dugogodišnjem vlasniku Rome Francu Sensiju, da bira između njih dvojice, a Sensi je riječima: "U Francescu vidim sina kojeg nikada nisam imao" bio dovoljno jasan.

Jedan od prvih ljudi koji je prepoznao fudbalsku veličinu i kvalitet Tottija, bio je Romin trener, Zdenek Zeman, koji je Tottiju dao ulogu lijevog polušpica, odmah iza argentinskog napadača Abela Balboa. Za vrjeme Zdeneka Zemana, Tottijev san o velikom vođi Rome se počeo ostvarivati. Francesco je postao kapitan Vučice u oktobru 1998.,sa svega 22 godine, a Romini navijači  su prepoznali fudbalsko umijeće, znanje i njegovu ljubav i vjernost prema klubu, pa je dobio nadimak "Zatni dečko."

Dolazak na tron...

Godine koje su označile početak novog milenija, ujedno su bile period potpune afirmacije i velikog uspjeha za već tada najboljeg italijanskog fudbalera. Totti je prošao sve reprezentativne selekcije, a za A selekciju Azzura je debitovao 1998. godine protiv Švicarske u kvalifikacijama za Euro 2000 u Belgiji i Holandiji. Prvi reprezentativni gol protiv Portugala, značio je i zagarantovano mjesto u prvim timu tadašnjeg selektora Dina Zoffa.

Totti je predvodio Azzurre do finala Evropskog prvenstva, gdje je italija izgubila od Francuske, a ostali su upamćeni njegov gol protiv Holandije tokom izvođenje jedanaesteraca u polufinalu, kada je u stilu legandarnog čeha Panenke, prebacio Van Der Saara i finalna utakmica u kojoj je i pored poraza, Totti bio proglašen za najboljeg igrača. Već naredne sezone, Roma prvi puta nakon 1983. godine osvaja Scudetto, a Totti je sa 13 golova i velikim brojem asistencija bio ključni igrač. U toj sezoni je i proglašen za njaboljeg italijanskog igrača, a za navijače Rome već tada postaje nedodirljiv i simbol kluba.

Sjajne igre nisu ostale nezapažene. Ponude najvećih svjetskih klubova su stizale, poput onih iz Reala i Milana, ali Totti je odlučio ostati u Romi. Bimbo d'Oro, kako zovu Tottija, je znao da u Romi neće moći ostvariti učinak vrijedan individualnih nagrada, koje je sigurno mogao dobiti u nekom većem klubu, ali neke stvari kao što su odanost i čast nemaju cijenu. Ostao je Totti u Romi odbivši najveće evropske klubove i njihove nemoralne ponude, a iz čiste ljubavi prema jednom gradu i klubu, izabrao je da ostane simbol Rome.

"Rođen sam u Rimu i u Rimu će umirjeti." rekao je Totti.

Nastavio je Totti postizati golove za Vučicu i biti lider italijanske reprezentacije u godinama koje slijede. Uz neosporno fudbalsko umijeće, Francesco je znao pokazati i svoju "crnu" stranu, zbog izuzetnog temperamenta i nezgodne naravi. Svima su u sjećanju incidenti sa Ramelowom, Poulsenom, Balotellijem, gdje je Totti nepromišljenim potezima često znao okrenuti objektivnu fudbalsku publiku protiv sebe.

Ipak, to donekle i ne treba čuditi, jer je Totti bio igrač nad kojim se pravi najviše prekršaja u italijanskom prvenstvu. Često isprovociran grubim startovima protivničkih igrača, Francesco je pored igre svoju pažnju posvetio uzvračanju udaraca protivnicima i "morao" je platiti cijenu svome fudbalskom znanju.

Totti je u sezoni 2004/05. ostvario jedan od svojih životnih ciljeva.

19. decembra 2004. godine, u meču protiv Intera,  Totti je srušio rekord Roberta Pruzza postigavši svoj 107. pogodak za Romu. Time je Francesco Totti postao najbolji strijelac Rome svih vremena, a te sezone je dobio nagradu za najboljeg italijanskog fudbalera, ukupno treći put.


Povreda, nacija na nogama i Zlatna kruna...

Uz veliki broj asistencija i 15 golova, drugi dio sezone 2005/06. bio je koban za Francesca Tottija. U februaru je Totti doživio tešku povredu u utakmici italijanskog prvenstva protiv Empolija. Radilo se o lomu  zbog kojeg je Totti morao okončati odličnu sezonu. Cijela nacija je strepila za Tottijev oporavak pred nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, a italijanske TV i radio stanice redovno su prekidale program radi novih informacija o Tottijevom stanju.

Totti je ipak zaigrao na prvenstvu, iako nedovoljno spreman, ali prevelika želja za nastupom, natjerala ga je da pomogne svojoj zemlji i da se pokuša iskupiti za prethodne neuspjehe sa reprezentacijom. I pored povrede, Francesco je odlučujućim golom protiv Australije u osmini finale, te sa četiti asistencije, bio jedan od ključnih igrača Italije koja je 2006. osvojila Svjetsko prvenstvo. Bio je to vrhunac i Zlatna kruna Tottijeve karijere.

Bimbo d'Oro se nakon tog Svjetskog prvenstva, pomalo neočekivano oprostio od reprezentativnog dresa, pradvdajuči to velikim naporom i sve češčim povredama, a nakon što je konačno zaliječio povredu, Totti je bio još bolji i nastavio je rušiti rekorde u dresu Rome. 2007. godine postaje najbolji strijelac Serije A i Zlatna kopačka Evrope.

2008. godine Totti postiže 200. gol za Romu u meču protiv Torina, a osvojenim kupom na kraju sezone, postaje i najuspješniji kapiten Rome svih vremena sa pet trofeja i deset drugih mjesta. Nije se tu zaustavio, tokom sezone 2010/11. postiže i 200. gol u Seriji A, postavši tako tek šesti igrač koji je dao 200 i više golova u italijanskom prvenstvu, a prošle subote sa dva gola protiv Cesene stiže do brojke od 211 golova u Seriji A, što označava najveći broj golova koji je jedan igrač postigao za jedan tim u Seriji A.

Totti je sada peti najbolji strijelac italijanskog prvenstva svih vremena, a ispred njega su samo Silvio Piola, Gunnar Nordahl, Giuseppe Meazza i José Altafini.

Osim fudbalskog umijeća, Totti je još uvijek jedan od ambasadora UNICEF-a. U želji da pomogne djeci kojoj je pomoć potrebna, Totti je izdao knjigu u kojoj se mogu pročitati šale na njegov račun. Knjiga je mjesecima bila bestseller. Pored knjige snimljeni su i kraći video klipovi gdje su se Tottiju pridružili igrači poput Neste, Buffona i Del Piera. Totti je i danas čest gost na dobrotvornim i humanitarnim akcijama.

Princ Rima, kako često zovu Tottija, ukupno je odigrao 625 utakmica za svoju Romu i postigao je 266 golova.

Peleove riječi: "Francesco Totti je je najbolji igrač na svijetu", dovoljno govore o kvalitetama ovoga istinskog fudbalskog virtuoza, jednog od posljednjih fudbalskih romantičara i simbola odanosti jednom gradu i klubu.