Robert Jarni: Ono što sam naučio u Sarajevu ne možeš ni na fakultetima · Intervju

Nakon što je stavio tačku na bogatu karijeru Jarni (50) je uplovio u trenerske vode, a angažman je prije gotovo pet godina imao i u našoj zemlji, tačnije u Sarajevu. Na Koševo je stigao sa zadatkom da osvoji naslov prvaka, i to u razdoblju kada je Malezijac Vincent Tan tek postao većinski vlasnik kluba, no rezultati nisu bili na razini i vrlo brzo se saznao njegov nasljednik.

Na pomen epizode u našoj zemlji Robert Jarni je kroz razgovor za SportSport.ba djelovao suzdržano, pravdajući taj stav riječima da mu je period u FK Sarajevo bio velika škola.

"I dalje pratim što se dešava u Sarajevu, više-manje znam sve, jer sam ostao u dobrim odnosima s ljudima s kojima sam sarađivao. Voditi klub kao Sarajevo za mene je predstavljalo veliko iskustvo, iskustvo na kakvo ne možeš naići ni na fakultetima i to me jako obogatilo kao trenera. Velika škola."

Zamjerate li nekome nešto ili sebi pri kraju?

"Danas mogu žaliti zbog onih šansi koje smo stvarali u utakmicama, jer ih je bilo jako puno, a da smo ih iskoristili priča bi danas bila potpuno drugačija. Ne mogu reći ni da nekome zamjeram nešto, iako, recimo, nisam imao baš isti pogled na određene stvari kao ljudi iz kluba. Ali, mislim da ne bi bilo korektno da sada ulazim previše u to. To je danas prošlost, a od toga i nemamo baš koristi..."

Nakon epizode u Sarajevu otišli ste u Mađarsku. Kakva iskustva nosite iz te zemlje?

"Prvo sam preuzeo Pesci, pa potom Puskas Akademiju. Moram priznati da je velika razlika u odnosu na BiH, pa i Hrvatsku, jer Mađari ulažu strašno puno u svoj nogomet. Na tome mogu zahvaliti njihovom premijeru Viktoru Orbanu koji se fantastično razumije u nogomet i već je obnovio nekoliko stadiona. Dakle, s te strane je puno bolje. No, recimo ono što njima nedostaje su talenti kojih mi imamo 'na izvoz' što bi se reklo. Kada sam vodio Pesci često sam znao otići u Donji Miholjac, to je mjestašce u Hrvatskoj udaljeno svega 30-tak kilometara, gdje sam znao pogledati dječicu kako igraju i vidjeti od njih 20 barem sedam-osam talenata."

Danas ste selektor U20 reprezentacije Hrvatske. Je li velika razlika u poslu trenera i selektora?

"Jako se puno razlikuje posao. Meni lično je puno draže raditi u klubu, jer kao trener imam puno veći utjecaj na igrače, dok ovako kao selektor s njima odradim dva do tri treninga. Za mene je U20 reprezentacija koju je oformio HNS odlična stvar, ima tu nogometaša koji igraju za A i B momčadi, što je dobro, jer možete vidjeti kako se svi ti momci ponašaju. U tri-četiri mjeseci neki napreduju, naprave veliki skok, a drugi jednostavno nazaduju. S njima treba biti pažljiv, to su lude godine, još ih puca pubertet i tu su velike oscilacije. Treba puno s njima razgovarati, kad neko padne, ne treba ga kuditi nego mu pomoći. Obično im kažem da je najbitniji kontinuitet, što više budu igrali, to će biti bolje za njih."

Kako generalno gledate na trenerski posao?

"A, čujte... Mnogo lakše je biti igrač, to je sigurno, jer odradiš svoje obaveze i nemaš nikakvih problema. Ovako kad si trener susrećeš se s različitim karakterima, neko hoće ovo, neko ono, a ti sve skupa to trebaš ujediniti i sastaviti da funkcioniše. No, zadovoljan sam. Danas ne maštam o nekim velikim klubovima kao kad sam bio klinac, već mi je najbitnije da radim, da sam u stabilnom klubu i da igrači redovito primaju plaću."

Pratite li reprezentaciju Bosne i Hercegovine?

"Kako da ne. Gledao sam baš ove utakmice u Ligi nacija i moram vam čestitati na ostvarenom rezultatu, iako za mene to i nije iznenađujuće kada pogledam kakve nogometaše imate u svojim redovima. Edin Džeko je čudo, u rangu je najboljih svjetskih napadača, a tu je i Miralem Pjanić koji u Juventusu igra fantastično. Klase."

Reprezentacija Hrvatske, s druge strane, nadmašila je vašu generaciju na Svjetskom prvenstvu. Jeste li očekivali onakav uspjeh?

"Kada su me ljetos pitali novinari jesu li Vatreni spremni da ponove uspjeh moje generacije, rekao sam da ne bih volio da ponove, već da odu korak dalje. Nadao sam se potajno tome. Ono što nam je svih ovih godina nedostajalo su sreća, golman i znanje, a sve to u Rusiji smo konačno imali. Mada, malo i dalje žalim zbog one posljednje utakmice koju smo odigrali fenomenalno i na kraju izgubili. Uvjeren sam da će Hrvatska nastaviti s dobrim rezultatima. Oprostilo se nekoliko igrača, sve to stoji, ali mi u sljedećih deset godina možemo biti mirni, jer uveliko pojavljuju neki novi klinci. Tu je Vlašić, pa mali Brekalo... Pojavit će ih se još."

Kako komentarišete to što je Luka Modrić dobio Zlatnu loptu?

"Po meni, sasvim zasluženo. Svi oni koji vole nogomet i koji su pratili Real mogli su vidjeti o kakvom se igraču radi, užitak ga je gledati s onim kompjuterom u glavi. Vidjelo se prošle godine da se Real svaki put mučio kada Modrić ne bi igrao."

Vaš bivši klub Real odlaskom Ronalda više ne liči na tim koji je bio strah i trepet Evrope.

"Riješili su se čovjeka koji je godišnje zabijao po 50-60 pogodaka. Izgubili su donekle svoj identitet, jer nije mala stvar kada ostanete bez Ronalda, ne može se tek tako nadomjestiti njegov odalazak. Ali, nije kriza samo u Realu. Vidjeli ste da je probleme imao i Atletico Madrid, kao i Barcelona, što dovoljno govori da je Svjetsko prvenstvo itekako ostvarilo traga."

Žalite li zbog činjenice što niste ostavili veći trag u Realu?

"Nije bilo baš jednostavno u tom periodu. Toshack koji je došao na mjesto trenera imao je svoju viziju, imao je običaj da dovodi svoje igrače, a mi koji nismo bili u Evropskoj uniji postali smo bivši. Tako je za Šukera, Mijatovića i mene igra bila završena. Šta mi je drugo preostajalo osim da tražim novi klub, a novi je bio Las Palmas."

Igrali ste protiv mnogih sjajnih nogometaša. Koji su vas najviše mučili kroz karijeru?

"Posebna priča je Luis Figo, definitivno je najnezgodniji. Iako sam u Realu bio pretežno orijentisan prema naprijed, nakon što je Roberto Carlos dobio crveni karton zaigrao sam lijevog beka i tu sam se uvjerio kakav je zapravo taj Portugalac. Imao sam takav dogovor sa saigračem iz odbrane da ću ga hvatati dok prima loptu, jer ako mi se okrene licem, nema mi pomoći. Kasnije sam čuo kako se žalio na poluvremenu saigračima da ga pratim kao pas", prisjetio se Jarni na kraju razgovora za SportSport.ba.