Rođen da bude pobjednik

Nisam, zapravo, ni znao da je Rivaldo, u stvari, Vitor Borba Ferreira. Pamtio sam ga i doživljavao kao Rivalda. Uostaom, najmanje je bilo važno kako glasi njegovo puno ime i prezime. Nadimak je bio sasvim dovoljan da te natjera da sjedneš ispred TV-a svaki puta kada bi igrao Brazil, Barcelona ili Milan. Imao sam, ako ćete iskreno, na desetine najdražih igrača. Svi oni više ne igraju nogomet. Ili ga igraju tek reda radi, a davno su, godine njihove i oni sami to znaju, izgubili "ono nešto" što su imali.

Tako je i Rivaldo, idol moje generacije, nedavno shvatio da nije ono što je nekad bio i da je vrijeme da zelene površine ostavi za neke nove klince, neke nove igrače. Prije pet dana je i zvanično nekad najbolji nogometaš svijetao rekao: "Dosta je!". Izuzetno bogata karijera, u kojoj je osvojeno maltene sve, završila se.

"Sa suzama u očima zahvaljujem Bogu i svojoj porodici na podršci tokom svoje 24-godišnje karijere. Vrijeme je da se povučem iz profesionalnog bavljenja nogometom", kazao je Rivaldo tom prilikom. 

Skoro će mu 41 godina i doista više nije imao šta tražiti među dvostruko mlađima od sebe. Njegova karijera bila je bogata, ali tiha. Mirna. Junačka. Na isti je način ona i završena. Nije gurao nos tamo gdje mu nije mjesto, nije suigrače davio, nije prijetio, nije nad sudijama autoritet gradio. Samo je radio, igrao i oduševljavao sve nas - nogometne sladokusce i zaluđenike u njegove majstorije.

Zapravo, ako si pomno pratio tu svetu igru zvanu nogomet sa sredine 90-ih, onda nisi mogao, a da ne obožavaš Rivalda i da ne uživaš u njegovim trikovima. Najviše ga, naravno, pamtimo po igrama u Barceloni (od 1997. do 2002. godine). Imali su navijači Real Madrida tih godina hrpu zvijezda i svojih idola, ali poštovali su i cijenili Rivalda i  voljeli pogledati njegovu majstoriju. To je, eto, takav tip igrača i tu predrasuda nema.

Njegova karijera započela je 1991. godine u Santa Cruzu, a već sljedeće godine potpisao je za Mogi Mirim, gdje je, na koncu, završio karijeru 32 godine kasnije. Evropa ga 'otkriva' 1996. godine kada dolazi u Deportivo La Corunu, ali nakon samo jedne sezone izuzetno talentovani Rivaldo odlazi u Barcelonu i tu počinje jedna divna bajka.

U pet godina na Camp Nouu osvojio je niz domaćih i evropskih trofeja, te klupski naslov svjetskog prvaka. S Milanom je osvojio i Ligu prvaka. Sredinom 2000-ih se pomno spominjao njegov kraj, ali on je trajao, trajao i trajao... Igrao je u grčkom Olympiakosu i AEK-u, pa u dvije godine zarađivao novac u Uzbekistanu, a 2013. godine vratio se u svoj Brazil, za čiju reprezentaciju je odigrao 74 utakmice i postigao 34 pogotka.

Za Brazil je igrao deset godina, a 2002. godine postao je prvak svijeta. Ukupno je osvojio 24 trofeja, ali i brojne individualne nagrade. Za najboljeg igrača svijeta proglašen je 1999. godine. Takva je legenda da je nedavno zaigrao u bok sa svojim sinom Rivaldinhom. 

"Gradio sam karijeru na čudima, živeći bez novca u Paulisti, bez pomoći menadžera, bio sam odbačen i od strane liječnika i trenera, ali uspio sam ostvariti svoje snove. Vođen upornošću i posvećenošću postao sam najbolji na svijetu, prvak svijeta, i uz sve trofeje završavam priču kao primjer da se isplati boriti i vjerovati", oproštajne su riječi nogometnog maga.

Nema što sve nije osvojio, gdje sve nije igrao i šta sve nije napravio. I veliki je. Sretan sam što sam rastao uz njegove igre i njegove golove. U dresu Barcelone je sa pola terena lobovao golmana Athletica, zatim pamtim(o) njegove slobodnjake sa svih pozicija, nevjerovatne driblinge, dalekometne projektile, makazice...

Vremena se mijenjaju, stvari su drugačije, ljudi odlaze i dolaze. Jedina razlika je u tome ko će ostaviti veći trag iza sebe. Rivaldov je neizbrisiv.  I za 100 godina pričat će se o nekad velikom Rivaldu, njegovim lucidnim majstorijama i njegovom poštenju. I onda ćemo svi znati da je zaista vrijedio.