Ispovijest najboljeg na svijetu: "Briga me za patikama od 500 eura, saigrači me ismijavaju jer..."

Fudbaler Manchester Cityja i reprezentacije Španije, Rodri, je otvorio dušu za stranicu Players Tribune gdje je govorio o svom životu i samoj karijeri.

Najzanimljiviji dio Rodrijeve ispovijesti je svakako onaj što ga saigrači ismijavaju da nije normalan zato što ne koristi društvene mreže i ne nosi patike od 500 eura.

Cijeli život živim između ova dva svijeta. Jedan je fudbal, drugi 'stvarni svijet', početak je jednog dijela ispovijesti najboljeg veznjaka današnjice koji dalje nastavlja:

"Ponekad me dečki ismijavaju da sam normalan. Smiješno je jer da ste pitali moju djevojku ili čak moju mamu, rekli bi da sam najdalje od normale.

Što se fudbala tiče, ja sam ovisnik. Ako sam normalan, to je vjerojatno u smislu da me nije briga za društvene mreže ili patike od 500 eura. Od malena sam jednostavno jurio osjećaj.

Nisam rekao: 'Oh, želim biti fudbal kako bih mogao imati Ferrari.' Ne, to je bilo zato što sam se osjećao živim zbog onoga što su moji heroji radili na terenu.

Sjećam se da sam imao pet godina i da je usred našeg komšiluka bio zajednički bazen i mali vrt. Ljeti je bilo: fudbal, bazen, fudbal, bazen. Kući na ručak. Nazad u bazen. Nazad u vrt.

Do 10. godine, ako sam igrao utakmicu i nisam bio dobar, ne bih pričao s roditeljima cijeli dan. Bila sam previše ljut na sebe. Sigurna sam da me mama gledala, misleći: 'Koji je vrag s njim? To je samo igra.'

Ali za mene je to bilo gotovo kao droga. Pa sam se s roditeljima dogovorio kad sam bio vrlo mlad. Ne znam jesmo li ikada uopće razgovarali o tome. Bilo je samo: 'Jasno'.

Ako sam želio ostvariti svoj fudbalski san, morao sam ići i na fakultet. Dakle, kada sam imao 17 godina, preselio sam se iz Madrida u Villarreal, a upisao sam i Univerzitet Jaume I.

Prve godine živio sam u rezidencijama Akademije Villarreala sa svojim saigračima. Ali kad napuniš 18, smatraš se "starim" i moraš sam pronaći svoj stan."

Poslije toga je Rodrigo preselio u kampus na Univerzitetu, da bi nakon toga skupio 3000 eura te mu je otac za taj novac kupio Opel Corsu.

"Otac mi je dovezao automobil. Bio je to Opel Corsa. Uđem u auto i ekran 'kompjutera' je oko 8 centimetara. Mogao si ga dodirnuti da uključiš radio i to je to.

"Bio sam zadivljen. Vozio sam taj auto na trening svaki dan, kao baler. Saigrači su me ismijavali, ali nije me bilo briga! Svidjelo mi se", napisao je Rodrigo.

Zanimljivo da mnogi njegove kolege s fakulteta uopšte nisu znale da je Rodri fudbaler te su ga odjednom vidjeli na televiziji kako igra za Villarreal.

U ranim 20-im je uslijedio njegov uspon. Igrao je za Atletico Madrid, pa Manchester City. Sada s 28 godina opravdano nosi epitet najboljeg veznjaka svijeta.