Slišković iz drugog ugla: Volim slušati Halida, Kemala..., a mana mi je što vjerujem ljudima... · Intervju

Kroz trenersku karijeru popularni Baka se naslušao na desetine novinarskih pitanja, pretežno onih istih o utakmicama, protivnicima, igračkom kadru..., pa smo stoga odlučili da sada s trenerom Zrinjskim porazgovaramo o nečemu potpuno drugačijem, o temama o kojima obično i ne govori u javnosti.

Krenuo je od sebe, životu izvan terena, pa do pjevača koje voli slušati u slobodno vrijeme.

"O sebi je teško govoriti. Ljudi rijetko kada zauzimaju stavove za samog sebe, mnogo mjerodavnije je da neko drugi govori o vama. Općenito o sebi ne volim pričati, niti volim osobe koje same sebe hvale. O sebi ne treba govoriti ni pozitivno ni negativno, nego treba čekati mišljenje drugih i pritom raditi na sebi da što bolji budete, pošteniji. Eto, tako ja vidim to", kazao je Blaž Slišković za SportSport.ba. 

Šta biste voljeli promijeniti kod sebe?

"Teško, teško pitanje. Najviše bih možda volio promijeniti vjeru u ljude, jer previše im vjerujem, iako možda to i nije pametno. Mislim da nikada u životu nisam nekoga prevario ili iznevjerio na neki način koji bi mogao drugu osobu koštati. Tako vjerujem da su i drugi takvi, da će ispuniti ono što kažu, obećaju, ali nažalost mnogo puta sam se uvjerio da stvari i ne funkcionišu tako. To je ono što bih promijenio da mogu."

Ako je to najveća mana, šta je onda najveća vrlina?

"Mislim da isto važi kao i kod prethodnog pitanja. Kod sebe najviše cijenim upravo to što vjerujem ljudima, tako da to istovremeno može biti i mana i vrlina. Ali, znate šta... Nijedan čovjek se nije rodio loš. Svi smo mi kao djeca bili neiskvareni, a oni koji se kroz život susretnu s određenim neugodnim iskustvima vremenom mogu postati loši ljudi. To je tako."

Imate li neki ritual prije utakmice, kako se pripremate?

"Ne postoji nikakav poseban ritual. No, sat ili dva pred samu utakmicu imam povišene emocije. Nije baš trema u pitanju, ali pred samu utakmicu znate da se bliži sastanak s igračima, razmišljate kako ga voditi, šta reći igračima da se ne biste ponavljali iz sastanka u sastanak. To kad prođe, onda cijelu utakmicu mogu provesti u miru."

Šta volite raditi u slobodno vrijeme?

"Do prije desetak godina sam imao običaj ići u ribolov, ali nažalost mnogi moji prijatelji s kojima sam išao su danas ili bolesni ili ih više nema, tako da je taj hobi isčezao u međuvremenu. Ranije sam uživao u tome. Onako sjedim pored Neretve, tu su i šale i ozbiljni razgovori... Ma, merak je to bio."

Čitate li knjige, kakvu muziku slušate?

"Knjige ne čitam toliko često, ali uz muziku se volim opuštati. Volim lijepu muziku, mada to 'lijepo' je širok pojam. Neko voli klasiku, nego jazz..., dok ja volim melodičnu koja može biti i narodna i zabavna. Bitno mi je da mi melodija uđe u uho. Recimo, volim Queen, pokojnog Kemala Montena, Parni valjak, Halida Bešlića, Tomu Zdravkovića..."

Koja vam je odluka najgora u životu?

"Uh... Možda će ovo za mnoge zvučati licemjerno na neki način, ali možda je najgora odluka to što sam se početkom devedesetih vratio u Hrvatsku, a onda u Mostar. Da sam ostao u inostranstvu i nastavio trenersku karijeru koju sam tamo započeo, vjerovatno bih danas mnogo više napravio kao trener u toj karijeri. Ali, eto, rat je učinio svoje i moja želja da budem što bliže svojoj porodici. To je, dakle, najgora odluka u mom životu s profesionalne strane. Osobno bih napravio uvijek isto i vratio se da pomognem porodici."

Kakvo mišljenje imate o novinarima, postoje li pitanja koja vam zasmetaju?

"Pitanja ima dosta koja mi smetaju. Inače još kao igrač nisam nešto volio puno novinare, ali cijenim vas, od toga zarađujete kruh. No, u moje vrijeme novinari su bili profesionalniji. Danas se piše o svemu, i onome što treba i ne treba, a da se pritom nikakva odgovornost ne snosi. Novinar konkretno treba raditi svoj posao. Ako gledate utakmicu moje momčadi, vaše je da prenesete ono kako ste je vi vidjeli, a ne da komentarišete moje odluke, jesam li pogriješio, jesam li trebao napraviti ovo ili ono. To je moj posao, za to ja odgovaram. Danas sebi novinari dozvoljavaju da su i treneri i novinari."

Jeste li poželjeli ponekad promijeniti profesiju?

"Ovaj posao radim mnogo, mnogo godina i u pojedinim trenucima upravo zbog takvih stvari dođe žuta minuta kad kažem sebi: 'Ma, što meni ovo treba...'. U tim situacijama razmišljam o drugim poslovima, o biznisima koje bi lakše obavljao i uz manje stresa, ali toliko volim trenerski posao da je teško uopšte i posumnjati da mogu takvo nešto napraviti."

Šta Vas najviše nervira kod nogometaša?

"Kada ne sprovedu ono što se dogovorimo prije utakmice. Nije bitno kako ćeš to tehnički sprovesti, da li ćeš fizički moći izvesti, ali barem pokušaj. Ali, ako na kraju izađe na teren i pritom radi nešto po svom, onda mi to baš smeta. Kao trener spoznajem šta moji igraču mogu, a šta ne mogu, tako da ne dajem zadatke za koje nisam siguran da ih mogu sprovesti u djelo. Znači, nije bit u tome da li ćeš to izvesti kvalitetno, već hoću da vidim da je igrač slušao na sastanku i da se trudi ispuniti ono što tražim od njega."

Dozvoljavate li kada igračima da popiju pivo poslije utakmice?

"Dozvoljavam. Često se zna to desiti, pogotovo kada se vraćamo sa dužih putovanja, još ako uz to pobijedimo... Naravno, to se sve radi u granicama, nikada previše."

Da možete birati kojeg biste igrača iz BiH vidjeli u Zrinjskom?

"Volio bih Jovana Blagojevića, zatim Ševku Okića iz Čelika kao napadača i Irfana Hadžića iz Radnika. Eto, to su tri igrača koje bih volio vidjeti u Zrinjskom."

Kako ocjenjujete tekuću godinu i šta biste poželjeli u 2019.?

"Bilo je i dobrih i loših stvari u njoj, ali više ću pamtiti one dobre. Od toga da mi je unuk nedavno krenuo u osnovnu školu, pa do toga, recimo, da smo više-manje u porodici svi bili zdravi. Što se tiče 2019. godine, neke posebne želje i nemam. Sa sportske strane volio bih da sa Zrinjskim osvojim naslov prvaka, imamo izgledne šanse", istakao je Slišković na kraju razgovora za SportSport.ba.