Stepanov ispričao zašto je napustio Sarajevo: "Hurtićeve riječi su me izrevoltirale" · Intervju

Tako je bivšeg srbijanskog reprezentativca put u međuvremenu preko Portugala, Španije, Turske i Kipra doveo do BiH, gdje je u FK Sarajevo predstavljen kao katapult koji će lansirati 'bordo tim' ka iskoraku u rezultatskom smislu, što je u tom trenutku bio još veći plasman u evropskom takmičenju.

Nije na kraju Stepanov pomogao Sarajevu u tome, ali da se u tom trenutku analiziralo s kojim je igračem bordo tim napravio pravi posao, strelica bi pala upravo na njega. Nisu u pitanju bile samo igračke kvalitete, jer se iskusni defanzivac u kratkom roku nametnuo kao jedan od vođa svlačionice i igrač koji igra za tim i ne 'zanemaruje taktiku'. Stoga i ne čudi što je među navijačima vladalo veliko razočarenje kada je samo nekoliko mjeseci kasnije objelodanjeno da napušta klub.

Priču o neslavnoj avanturi na Koševu nikada nije želio načinjati, otišao je s hvalospjevima o Sarajevu, no bilo je jasno da iza cijele priče postoji nešto više. A nešto više bio je sukob sa tadašnjim trenerom Almirom Hurtićem.

Razgovor sa Stepanovom počeli smo s aktuelnim temama. Interesovalo nas je gdje je danas, čime se bavi...

"U trenutku kada sam i definitivno rekao 'zbogom' fudbalu, nisam bio ni toliko star, mogao sam igrati još, ali djeca su presudila. Danas sam njima posvećen maksimalno. Naravno, dođe i dana kada ti nedostaje fudbal, utakmice i sav onaj adrenalin, ali bilo-prošlo. U međuvremenu sam se školovao i za trenera, imam B licencu, no još se ne vidim u tome, ako kada i odlučim da uplovim u te vode bit će to rad s djecom", priča danas 36-godišnji Milan Stepanov na početku razgovora za SportSport.ba. 

Dobro, odigra li se ponekad koja utakmica 'za dušu'?

"Pretežno igram rekreativno, radi zdravlja, a i za dušu, što bi se reklo. Za takve utakmice kažu da su prijateljske, ali, vjerujte, da dođe neko i pogleda kako izgledaju te utakmice sa Milanom Jovanovićem, Radoslavom Batakom, Milanom Vješticom..., iznenadio bi se. Tu nema rekreacije, na terenu smo kao neprijatelji, niko nikoga ne štedi. Ma, sad da se okupimo i jedno mjesec dana spremamo, bili bismo šampioni u ligi", kroz smijeh dodaje.

Kroz karijeru ste igrali za renomirane klubove, od Trabzonspora do Porta, Malage... Jeste li zadovoljni onim što se napravili?

"Kada vidim gdje sam krenuo, kroz šta sam sve prolazio i na kraju dogurao do Lige prvaka, kako da ne budem zadovoljan? Možda mi je samo žao što ovaj završetak karijere u mojoj Vojvodini nije bio slavan, ili što se nisam malo duže zadržao na tom vrhunskom nivou, ali nekada nije sve do vas. U Španiji mi je, recimo, tri puta u jednoj godini pukla loža.... U profesionalnom fudbalu si roba koja je na prodaju i što se prije privikneš na to - bolje je za tebe. Igrao sam također i za reprezentaciju. Koliko se sjećam, utakmica koju sam odigrao protiv Češke bila je prva za Srbiju, a ranije sam još upisao minute za Jugoslaviju i zajedničku selekciju Srbije i Crne Gore. Dakle, bio sam dio tri reprezentacije. Lijepo sjećanje..."

Dijelili ste svlačionicu s velikim imenima, koga biste izdvojili?

"Ricardo Quaresma. Kakav talenat, kakva vještina s loptom..., ma fascinantno. Šteta što nije imao profesionalnu glavu, jer taj je dečko bio veći talenat od Ronalda u Sportingu, ali on je bio 'luđi' i na kraju nije napravio više. No, svejedno, ono što je on radio s loptom za mene je bilo nevjerovatno. Nikada to nisam doživio."

Na zalasku karijere ste došli i u Sarajevo. Vijest o transferu dočekana je euforično.

"Prije nego što se dogodio transfer, ja sam u glavi već završio karijeru. Vratio sam se iz inostranstva, šest mjeseci nisam imao klub i mislio da je to-to što se tiče moje karijere, ali onda neočekivano je stigao poziv od tadašnjeg sportskog direktora Abdulaha Ibrakovića. Ispričali smo se, predočio mi je plan koji ima i uporno me nagovarao, iako sam mu ja konstantno ponavljao da je iza mene prilično duga pauza i da ne znam koliko zapravo mogu pomoći Sarajevu. On nije odustajao, zvao me na telefon svaki dan skoro dvije sedmice. S obzirom da sam u Turskoj bio nerazdvojan sa Ibrahimom Šehićem i da sam upoznao nekoliko njegovih prijatelja koji žive u Sarajevu, na kraju sam se posavjetovao sa njima i oni su također nagovarali me dođem. To je možda i prelomilo."

Koliko ste uopšte bili upoznati sa fudbalom u BiH?

"Prethodno sam deset godina igrao u inostranstvu i nisam baš imao ni vremena da pratim šta se dešava u BiH. Onako, kroz priče sa Ibrahimom Šehićem znao sam za taj rivalitet između Sarajeva i Željezničara, znao sam i da infrastruktura nije na zavidnom nivou, ali, eto, došao sam. Splet okolnosti na kraju je doveo do toga da moja epizoda u Sarajevu i ne potraje toliko dugo, na neke stvari sam otjecao, na neke nisam. U međuvremenu se javila Vojvodina, imao sam želju da u tom klubu završim karijeru, a kako je i supruga bila trudna, sve se poklopilo."

Kažete splet okolnosti. Ispričajte nam šta se tačno dogodilo.

"Iskreno, izbjegavao sam o tome da govorim proteklih godina, ali pošto ste uporni... Čovjek koji je u tom trenutku bio trener, a čijeg imena se iskreno i ne sjećam, na jednom od treninga prišao mi je i rekao da neću igrati sljedeću utakmicu, dok je priliku dobio neko ko je, recimo, došao jučer. On je bez ikakvog povoda rekao da kod njega nema povlaštenih, zvijezda i da se svi moraju dokazati i izboriti za minutažu, što me je izrevoltiralo, da sam ga odmah pitao po kojem kriterijumu su onda neki drugi automatski zaslužili povjerenje. Na to mi je odgovorio: 'To ćemo ti i ja riješiti nasamo', ja sam dodao da možemo i pred cijelom ekipom, uostalom isti smo tim, a on je onda samo poručio mi da sa mnom ne želi razgovarati. Odmah nakon toga stigao je poziv iz kluba, željeli su to da izglade, zvali su na zajednički ručak, na što nisam pristao, jer naučio sam da svoje govorim isključivo na terenu."

Trener se zvao Almir Hurtić... Nekada vas ni Uščuplić nije stavljao u tim?

"Da, Hurtić... Tačno tako, i kod Uščuplića nekada nisam igrao, a je li bio problem tada? Nije. Razlika je što je Uščuplić imao totalno drugačiji pristup. Vidite, došao sam u Sarajevo na zalasku karijere i uopšte nije mi bio cilj da oduzimam nekome mjesto, zaslužili su da igraju oni mlađi momci koji su bili tu, a ja sam bio spreman da uskočim kad je potrebno. S takvim stavom sam došao. Možete pitati i mlađe igrače, sa svima sam bio u dobrim odnosima i spreman da pomognem u svakom trenutku."

Za Sarajevo ste odigrali sedam utakmica, koju ćete pamtiti?

"Možda mi je najteže protiv poljskog Lecha. Uz malo sreće mogli smo ih i eliminisati, jer oni na mene nisu ostavili nikakav specijalan dojam, ali nije nas ni išlo. Vidjeli ste što se meni dogodilo. Nakon jednog duela razbijem glavu, a kako mi je dres bio krvav, sudija nije želio da me pusti na teren dok ne obučem novi. A molio sam ga... Dok je ekonom otrčao do svlačionice, pa se vratio, mi smo u tim trenucima već primili gol nakon kojeg se bilo teško vratiti. Toliko sam bijesan bio da sam želio da pojedem klupu."

Pratite li Sarajevo danas? Dupla kruna po prvi put u historiji došla je na Koševo.

"Kako da ne, presretan sam zbog tog rezultata, jer Sarajevo kao klub to i zaslužuje. U jednom trenutku je Sarajevo strepilo, topila se prednost za koju se mislilo da je nedostižna, ali srećom na kraju su je uspjeli sačuvati. Vidim da se i Željezničar polako oporavlja, i Zrinjski je konstantno u vrhu, tako da je liga iz godine u godinu sve zanimljivija."

Za kraj, jeste li ostali u kontaktu s kim od bivših saigrača iz Sarajeva?

"Čujem se povremeno sa Benkom, zatim Alispahićem, nedavno sam baš zvao i Barbarića. Baš sam se iznenadio kada sam vidio da je otišao u Zrinjski. Morat ću ga malo zezati. Prošlo je od tada tri godine, svako ode na svoju stranu i nije lako zadržati te kontakte. Za vrijeme epizode u Sarajevu upoznao sam još toliko dobrih ljudi", rekao je na kraju Stepanov i pritom dodao kako u narednom periodu planira da posjeti bh. prijestolnicu i evocira uspomene.