Selektor fudbalske A reprezentacije Bosne i Hercegovine Safet Sušić i dalje je jedna od glavnih tema u Francuskoj, gdje je prošle sedmice proglašen za najboljeg stranog igrača svih vremena.
Povodom osvajanja ovog velikog priznanja od strane uglednog magazina France Footbal, Sušić je dao veliki interviju za službenu stranicu NFS BiH, u kojem je napravljen i blagi osvrt na igre naše najbolje nacionalne selekcije.
Šta za Vas znači ovo priznaje i sa kakvim emocijama ga doživljavate?
"Svakako je veliko zadovoljstvo biti izabran za najboljeg igrača među svim tim fudbalerima koje mi ovdje možda slabije poznajemo, osim ovih naših igrača i možda ovih par koji su na toj listi. Međutim, ja praktično većinu od tih 50 igrača znam i sve su to vrhunski fudbaleri, tako da biti izabran za najboljeg svakako je jedno veliko priznanje.
Ja sam oduvijek znao da mene u Francuskoj izuzetno cijene, čak mi je dosta ljudi na ulici prilazilo i govorilo da nisu u Francuskoj boljeg igrača gledali, mada tada to uvijek nekako drugačije shvataš. Ali, onda kad izađe ova anketa i kad vidiš da su te ljudi izabrali za najboljeg, onda je to veliko prizanje, čast i zadovoljstvo. Ja nisam tip koga ovakve stvari dovedu puno u neke emocije, ali zaista mi je drago da sam izabran za najboljeg igrača PSG-a, s obzirom da ja nisam imao neke vrhunske rezultate sa njima. U to vrijeme kad sam ja tamo igrao to je bila jedna srednja ekipa, može se reći jedna dobra francuska ekipa. Iza mene su ostali igrači koji su sa svojim klubovima mnogo više ostvarili nego ja, ali vjerovatno ljudi nisu to gledali".
Koliko se danas fudbal razlikuje od onog kojeg ste Vi igrali?
"Nije velika razlika jer ima igrača koji prestali da igraju prije par godina, a protiv kojih sam ja igrao. Zidan na primjer. I tad su me pitali koja je razlika između tadašnjeg fudbala i ovog kad je Zidan igrao. Ja nisam vidio neku veliku razliku. Možda se sad malo brže igra, ne kažem da su igrači fizicki spremniji jer i prije se puno treniralo, ali ne vidim da se nešto posebno promijenilo. Jedino, razlika je u tome što se danas odigra mnogo više utakmica. Jedan igrač odigra po 60-70 utakmica u toku sezone, dok mi nismo imali više od 40-tak utakmica u sezoni.
Možda se mnogo više otišlo na medicinskom planu, jer danas igrači imaju mnogo bolje medicinske tretmane koji im omogućavaju da se vrlo brzo oporave i da mogu ponovo da igraju. Ovdje ni u kom slučaju ne bih htio da kažem da se upotrebljavaju neka nedozvoljena sresdstva, već da se u ovom segmentu sporta otišlo daleko u odnosu na period kad sam ja igrao i kad izuzev par vitamina pred utakmicu, nismo ništa dobijali. I to je bilo kad sam već bio na kraju karijere. Što se tiče samih treninga isto se trenira kao što smo i mi trenirali.
Kod nas ima dosta talentovanih igrača, ali šta je presudno da jedan talentovan dječak postane vrhunski fudbaler?
"Ja nisam od onih koji smatraju kao što vrlo često čujem nije imao sreće, nije ga volio trener, i slično. Mislim da kad jedan igrač ima kvalitet, neminovno je da to jednog dana dođe do izražaja. Stvar je jedino što danas mladi igrači van tog treninga i mladi momci uopšte malo vremena provode na terenima, igrajući se , baveći se sportom. Potroše mnogo vremena na druge stvari, internet, kompjutere, a ja kad sam bio mlad ništa drugo nije bilo osim fudbala, non stop se igralo. Praktično i prije nego što sam profesionalno počeo da se bavim fudbalom, kada sam kao momak od 13-14 godina ušao u ekipi, čini mi se da sam već sve znao. Kasnije se samo usavršavaš“.
Koliko se uzbuđenje i motiv sa kojim vodite reprezentaciju BiH razlikuju od uzbuđenja i motiva sa kojima ste igrali?
"Mislim da su to iste emocije. Vidjelo se to nakon one utakmice sa Rumunijom, kad smo ih pobijedili sa 2-1. Mnogi su mi tada rekli da me nikad nisu sretnijeg vidjeli poslije neke pobjede i ja se sa tim slažem. Potpuno su iste emocije, razika između igrača, nas u stručnom štabu i mene, je samo u tome što se igrači na terenu isprazne a mi skupljamo tu neku energiju i pozitivnu i negativnu i to ostaje u nama. Igrač se poslije utakmice isprazni, opušteniji je, a trener je tek tada napet".
Iz perspektive trenera koja je razlika u vođenju jednog kluba i vođenju reprezentacije?
"Lakše je voditi klub sigurno, lakše je kad imaš igrače na raspolaganju svaki dan i kad ih pratiš, znaš njihov formu, znaš šta može u svakom trenutku da doprinese.
Repezentacija je duga stvar, ti vidiš igrače tri, četiri puta ili malo više u toku kvalifikacija i nemaš pravo stanje u njihovu formu. Pratiš kako igraju u svojim klubovima, ali ne možeš puno da radiš sa njima da bi oni napredovali. Igrači najviše napreduju u svom klubu i zato me uvijek više privlačilo mjesto trenera u klubu nego selektora, mada sam se navikao ipak sam tu dvije i po godine. Kad odem sa ove funkcije neće mi vjerovatno biti prioritet klub, ako se bude pojavila neka druga selekcija možda me to zinteresuje. U početku me mjesto selektora i nije toliko interesovalo, čak sam nekoliko puta i odbijao, jer uvijek sam više želio da radim u klubu i da svaki dan gledam kako igrači napreduju, nego sa reprezentacijom".
Šta je to o čemu ste morali da razmišljate kao igrač, a o čemu razmišljate kao selektor, naravno kada je riječ o utakmicama?
"Kad si igrač ne razmišljaš puno, pogotovo ja nisam imao razloga da budem ni nešto posebno zabrinut. Uvijek sam se volio sam pripremati za utakmicu, posebno dan prije i na dan utakmice. Kad si selektor moraš da vodiš računa o mnogim stvarima. Evo, ja sad imam utakmicu protiv Lihtenštajna i svaki dan u glavi i na papiru pravim ekipu, pa vidim možda to nije to, pa podereš papir, pa praviš drugu, pa stalno nesto kombinuješ. Kao selektor uvijek razmišljaš šta te sve očekuje, razmišljaš o svim igračima, a kada si igač ne razmišljaš o tome, znaš da imaš utakmicu svake sedmice i za tu utakmicu se spremaš".
Koliko ste uspjeli da svoj način viđenja fudbala podijelite sa igračima u reperezentciji i koliko su oni spremni da ga prihvate i slijede?
"Mislim da s te strane zaista nema problema. Ja sam uvijek htio da imam ekipu koja igra, koja pokušava da se nadigrava sa svakim protivnikom i mislim da naši igrači to pokušavaju da primijenjuju na terenu. Tražim od njih isto tako da se igra jednostavno što je po meni osnov u fudbalu, jer najveće ekipe igraju najjednostavnije. Kad vidiš jednog Mesija, Inijestu i druge igrače koliko puta odigraju iz jednog, dva dodira, to je ono što ja stalno insistiram kod mojih igrača, da igraju da se nadigravaju. Jednostavno svakog protivnika treba respektovati, ali ne treba ni protiv jednog protivnika ući sa strahom i ostati pozadi. Najviše mi je krivo kad izađeš pa se prepadneš neke ekipe i ostaneš da čekaš da se nešto desi i, kad primiš gol tek tada počneš da igraš. To se nama desilo dosta puta, ali neki dobri rezultati ti pomognu da prevaziđeš to i da jednostavno pokušaš protiv bilo koje ekipe kad izađeš da igraš jednostavno, da se nadigravaš".
Šta više preferirate lijepu igru ili dobar rezultat?
"Mi nemamo ovaj put izbora. Dobro bi bilo da imaš oboje, ali mi moramo gledati da uzmemo što više bodova u ovim kvalifikcijama. Kad bi me neko pitao da li bi bilo dovoljno 1:0 u Lihtenštajnu, vjerovatno ne bi odmah odgovorio, ali kad bih malo razmislio rekao bih što da ne 3 boda su 3 boda. Bilo bi idelno kad bi i dobro igrali i pobjeđivali, ali malo je reprezentacija koje mogu to sebi da priušte“.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
