"Take me to Golden Gate, I will assimilate" · Riječ, dvije...

Nekada pjesme nastanu slučajno, a nekada čovjek tek poslije shvati da su cijelo vrijeme bile proročanstvo. Prije samo nekoliko mjeseci hiljade navijača pjevale su "I am from Bosnia, take me to America", više iz želje nego iz uvjerenja da će se to zaista dogoditi. Danas više niko ne pjeva o odlasku. Danas smo tamo.

Kada je Bosna i Hercegovina preko Italije i Walesa izborila kartu za Ameriku, činilo se nekim dežurnim kritičarima da je to vrhunac jedne generacije. Međutim, ova reprezentacija očigledno još nije završila pisanje svoje priče.

Seattle je postao nova stranica historije, a nakon pobjede protiv Katara i boda protiv Kanade više ne sanjamo samo učešće na Svjetskom prvenstvu. Sanjamo ono što smo godinama smatrali nedostižnim.

Ako je prvi dio refrena bio putovanje preko okeana, onda je drugi postao simbol nečeg mnogo većeg. "Take me to Golden Gate, I will assimilate." Nekada je to bio samo stih Dubioze Kolektiv.

Danas je to gotovo plan puta jedne reprezentacije koja se prije nekoliko mjeseci borila da uopće ode na Mundijal, a sada se nalazi na korak od San Francisca i utakmice koja može postati najveća u historiji bosanskohercegovačkog fudbala.

Upravo u San Franciscu, kraj Golden Gatea, Sjedinjene Američke Države bi mogle ugostiti selekciju Bosne i Hercegovine i tako bi proročanstvo bilo u potpunosti ispunjeno do samog kraja.

A kako uopće ne vjerovati ovoj reprezentaciji? Onog trenutka kada je Kerim Alajbegović povukao loptu i raspalio sa više od dvadeset metara prema golu Katara, na nekoliko sekundi kao da je stalo vrijeme.

Ne zbog samog pogotka, nego zbog osjećaja da pred očima gledamo rađanje nekog novog lidera. Momak od osamnaest godina nije samo postigao historijski gol, nego je natjerao cijelu naciju da se zapita koliko daleko ova djeca zapravo mogu otići.

Kasnije u drugom poluvremenu, na drugom kraju terena, jedan drugi mladić ispisivao je svoju priču. Mahmić je pogodio za Bosnu i Hercegovinu, za svoju Krajinu, za svoju mamu koju je nazvao odmah poslije utakmice, jer jedna je majka. Pogodio je za sve nas.

Ponovo su ljudi u Bosni i Hercegovini na nekoliko minuta potpuno su zaboravile na sve drugo. Možda je upravo to najljepša slika današnjeg bosanskohercegovačkog sporta. Dok jedni pišu historiju na Svjetskom prvenstvu, drugi je pišu na svojim terenima, a svi zajedno bude isti osjećaj ponosa.

Neko će jednog dana pričati kako je Alajbegović zamalo izazvao najskuplji "sudar" u historiji katarske reprezentacije, jer je njegov projektil natjerao protivničku odbranu da se raspadne u jednom jedinom trenutku.

Neko drugi će pamtiti Džekin doprinos kod drugog gola ili hirurški precizan centaršut Seada Kolašinca energiju ili sigurnost cijele ekipe, ali ono što ćemo svi pamtiti jeste osjećaj koji je ova reprezentacija ponovo probudila u nama.

Godinama smo čekali novu generaciju koja neće nositi samo dres Bosne i Hercegovine, nego i teret svih naših očekivanja. Danas više ne govorimo samo o Edinu Džeki.

Danas uz njega stoje Alajbegović, Bajraktarević, Mahmić i još desetine klinaca koji odrastaju vjerujući da Svjetsko prvenstvo nije čudo koje se dogodi jednom u životu, nego san koji se može ponoviti.

Možda upravo zato ovaj Mundijal nije priča samo o rezultatima. Ovo je priča o tome kako jedna pjesma može postati proročanstvo, kako jedan gol može promijeniti vjerovanje čitave nacije i kako Bosna i Hercegovina, bez obzira na sve, uvijek pronađe razlog da ponovo sanja.