Trijumf nogometne poezije

Bez ikakve sumnje, Španija je u ovom trenutku najbolja reprezentacija na svijetu. Iako nisu igrali kao prije dvije godine na EP-u u Austriji i Švicarskoj, Španci su potvrdili dominaciju u svjetskom nogometu. Kada neko u 55 utakmica u četiri godine izgubi samo dvije, onda je to najbolji pokazatelj snage tog tima.

Španija je u osam utakmica na Rtu dobre nade postigla samo osam pogodaka, a primila dva. Neko će reći da su igrali bunkeraški poput Italijana, ali ovakva statistika je prije svega rezultat zatvorene igre njihovih protivnika. Čak ni takve selekcije kao što su Portugal i Holandija nisu smjele da se previše otvore kako ne bi doživjele katastrofu.

Španija je izgledala poput Muhameda Alija iz najboljih dana, a njihovi protivnici poput prosječnih boksera, čiji je jedini cilj izgubiti, zabaviti publiku i usput nešto zaraditi.  Takvi bokseri tokom čitavog meča drže glavu pokrivenu rukama, a ukoliko sklone samo jednu ruku slijedi im udarac u lice i klasičan knock out. Tako su protiv Španije igrali svi protivnici, osim Čilea.

Španci su dominirali na prvenstvu. Statistički Španci su prvi po broju tačnih pasova, udaraca na gol, posjedu lopte, a među pet najboljih dodavača čak četvorica su Španaca. U utakmici osmine finala protiv Portugala Španija je imala vodstvo od 1:0, a Portugal se branio, nije se smio otvoriti, iako je bio svjestan da tim rezultatom ide kući. Tako su igrali i Njemačka i Holandija u finalu. Holandija s Robbenom i Sneijderom.

Da je kojim slučajem engleski sudija Howard Webb poštovao pravila nogometne igre, pa isključio de Jonga nakon brutalnog udarca u prsa Xabija Alonsa, Španija bi s igračem više imala priliku poniziti Holanđane, ali na Pirinejima niko ne žali ni zbog minimalne pobjede. Ova pobjeda Španiji znači više od sporta.

Prvi put se na ulicama Barcelone, Bilbaoa i Pamplone našlo ljudi koliko i na ulicama Madrida, Valencije i Seville. Ovaj put je pobijedilo špansko jedinstvo. S druge strane ni u Madridu niko nije imao ništa protiv činjenice da igru Španije nose igrači Barcelone.

Nakon Evrope, Španija je pokorila i svijet, ali ovo nije sve. Ova reprezentacija ima budućnost. Vicente Del Bosque raspolaže s igračima među kojima nema zavisti, svi dišu kao jedan. Xavi, Iniesta, Torres, Villa, Casillas i drugi su igrači najviše klase, ali niko od njih nije zvijezda tipa Ronalda ili Rooneya, igrača sposobnih pokvariti atmosferu u reprezentaciji.

Ono što je najbitnije, Španija nema igrača koji bi se mogao oprostiti od nacionalnog dresa. Za dvije godine u Poljskoj i Ukrajini bi trebali gledati sve igrače koji su igrali u Južnoj Africi. Carles Puyol i Joan Capdevila imaju po 32 godine, Carlos Marchena 31, a Xavi 30 godina. Svi ostali su ispod 30 godina i većinu njih ćemo gledati i u Brazilu za četiri godine.

Četrdeset godina je svijet pričao o „totalnom nogometu“ koji su izmilsili Holanđani, odnosno njihov Rinus Michels, a Španci su taj stil igre poslali na nogometno odlagalište. Danas je u modi jedan novi stil igre nazvan „tiki taka“.

Dva simptatična starca, Luis Aragones i Vicente Del Bosque, koji više liče na penzionere s naših ulica koji jedva sastavljaju kraj s krajem nego na neke razvikane trenerske veličine, stvorili su sistem igre kakav je, skoro, nemoguće kopirati.

Nogomet kakav igraju Xavi, Iniesta, Alonso, Villa i drugovi izaziva strahopoštovanje kod protivnika. Znate ono kada se klinci igraju ševe, pa četvorica izlude jednog koji nikako da dođe lopte. E tako se sa svojim protivnicima igraju Xavi, Iniesta i Alonso. Mnoge reprezentacije na ovom SP-u su do rezultata došle destrukcijom, ali srećom, prvenstvo je završilo pobjedom momaka, koji su do trofeja željeli doći igrom. Igrom koja ima srce i dušu. Kapa do poda majstori.