Tužna sudbina: Govorili su da sam novi George Best, a sada vozim taksi

Sonny je bio obilježen kao najveći talent svoje generacije, zaluđivao je velike klubove kao dječak jer je s loptom znao doslovno sve. Već su bili uvjereni da je on novi Paul Gascoine ili Ryan Giggs, ali dugokosi dječak koji je nekoć u majici Coca Cole pimplao loptu danas nije bogataš koji uživa u nogometu, niti ima vile, sponzoruše oko sebe...

Naprotiv, podlegao je pritisku, u najboljim godinama je patio gledajući kako mu se roditelji rastaju.

"Počeo sam igrati nogomet kada sam imao pet godina, zaljubio sam se u ovu igru prateći Paula Gascoignea na Svjetskom prvenstvu 1990. godine. Želio sam da budem Gazza, želio sam da ga čak i nadmašim s Engleskom. U tom sam trenutku mogao sve što bih poželio. Volio sam igrati i sanjao sam da sam profesionalac. Igrao sam za različite omladinske timove, za neke najjače u državi, a s 12 godina su me željeli United, Blackburn, Tottenham, Norwich. To je bilo samo nekoliko klubova, a inače ih je puno više htjeli da me kupi", priča Sonny za Sun i nastavlja:

"Znao sam da sam rođen da zabijam golove, postigao sam ih više nego bilo ko drugi. Kada bismo igrali u parku, ovi od 18 i više godina uvijek su htjeli da igram s njima. S 10 godina sam radio apsolutno sve s loptom. Divili su mi se".

Brojni engleski nogometni mediji su radili intervjue 90-ih godina sa 'novom zvijezom otočkog sporta', ali dječak koji je toliko obećavao i koga su poredili s Maradonom i Bestom, nije se snašao u svemu tome, a najbolje što mu se desilo su reklame za Coca-Colu i McDonalds. Na finalu Kupa Coca Cola sam 1996. godine izašao pred gomilu prije meča Leeds - Villa. Zadivio sam navijače pokretima. Tada su mi napravili posebne kopačke, koje je osim mene jedno Dwight York imao u Engelskoj. Postao sam i model i šta sve ne", prepričava svoju prošlost ovaj nesretni čovjek.

S 12 godina je bio u Ajaxu u tamošnjoj Akademiji i upoznao je neke velike igrače.

"Sjećam se šetnje po Amsterdam Areni, pozdravila me legenda Ton Pronk, vidio sa Litmanena, Boera, Kanua, Berghampa, Rijkaarda... Svi su tu bili, bio je Božić", tvrdi.

Nakon što se vratio iz Holandije s 14 godina, nije dobio pravi ugovor. Još se borio, nadao se da će obući dres Liverpoola, ali priča je nesretno završena. Danas je porodični čovjek i vozi crni taksi.

"Moj otac je radio neke loše stvari, nismo razgovarali 20 godina. Mogao sam biti milioner, ali ostao sam bez svega. Odjednom sam osjećao pritisak, nisam mogao da se nosim sa svim tim stvarima. Efekat mentalnog zdravlja je bio najveći problem. Nisam znao šta nije u redu sa mnom, mada sam se stalno patio. Nisam znao šta raditi, sve je brzo prolazilo, a ja sam živio u konfuziji. Nisam imao s kim da razgovaram. Niko nije mogao da razumije ono što sam prošao", ispričao je Sonny.

Sjeća se da je u jednom meču za Crystal Palace protiv Tottenhama shvatio da to više nije to.

"Dobio sam šansu protiv Tottenhama, ali kada bi mi lopta došla na nogu, ispustio bih je. Nisam mogao da je kontrolišem, nije to više bilo ono što je bilo. Pogledao sam prema treneru i samo izašao. Znao sam da je gotovo... Govorili su da sam novi Maradona ili Best, a ja danas vozim taksi".

"Djeca moraju da se bore, da napreduju, ali treba im velika podrška. Male su šanse da ćete uspjeti, ali ako date sve od sebe i budete imali pravu podršku, onda nemojte odustati. Roditelji moraju da imaju obzira prema djeci i da im ne stvaraju pritisak i ne radi se samo o novcu", poručuje.

Razmišljao je i o samoubistvu, no na kraju je smogao snage da nastavi normalan život. Sada piše knjigu, smatra da je nakon toliko godina došlo vrijeme da ispriča sve ono što je prošao, a o čemu je uglavnom sebično šutio.