Utopija bez (finansijskog) pokrića

Ekipa Deutche Wellea napravila je istraživanje i otkrila mogućnosti da bi Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija mogle zajednički konkurisati za dobivanje domaćinstva Evropskog prvenstva 2020. Ideja zvuči lijepo, nema šta, pogotovo kad o njoj pričaju slatkoriječivi čelnici fudbalskih saveza zemalja u regionu.

Organizacija jednog takmičenja kakvo je Evropsko fudbalsko prvenstvo zahtijeva mnogo više od puke volje i želje. Malo smo se pozabavili ovom temom, te pitali za mišljenje kolege novinare iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije...

Hrvatska se već jednom opekla

"Jasno je da bi Hrvatski nogometni savez trebao mnogo uložiti u obnovu stadiona i popratne infrastrukture. To nisu ulaganja koja su beznačajna, i nisam sigurna jesu li HNS, kao i hrvatska Vlada, spremni na taj korak. Svakako da bi se ta ulaganja isplatila daleko više od rukometng SP-a organiziranog 2009. godine, ali naša se Vlada s druge strane opekla prilikom zajedničke kandidature za Euro 2012. kada su nam partneri bili Mađari", mišljenja je Dea Redžić, urednica sportske redakcije hrvatskog portala index.hr.

"Sigurnosno pitanje ovdje ne bi trebalo biti u fokusu, jer domaćini bi svoje utakmice igrali u domovini. Činjenica da se Europsko prvenstvo vjerojatno nudi optimizam u eventualnu odluku UEFA-e da dopusti direktan plasman za tri ekipe, no takav scenarij i dalje izgleda nedovoljno razrađeno".

"HNS je do sada uvijek izmicao upita oko regionalne lige, i za njih ovaj korak potencijalnog udruživanja ne znači, kao našim susjedima, pilot projekt za reanimaciju jugo-lige", dodala je kolegica Redžić.

Slično razmišljaju i u Mostaru

"Jasno je da je takvo razmišljanje ništa drugo do utopija. Pogotovo iz bh. ugla. Pitajte radnike, penzionere i nezaposlene šta misle o ulaganju stotina miliona maraka u organizaciju EP. Nemamo infrastrukturu, stadione, aerodrome, autoputeve, nemamo novac da ga uložimo u izgradnju…", smatra Saša Ibrulj, novinar mostarskog Dnevnog lista.

"Uz to, riječ anarhija je preblaga za trenutno stanje u državnom aparatu, a upravo je to jedna od ključnih tačaka u dobivanju organizacije. Uostalom, probali smo jednom, Hrvati dva puta, i barem malo nasmijali ljude u UEFA-i. Naravno da bi smo svi voljeli biti domaćini jednom takvom događaju, vjerujem da bi to pomoglo i jačanju odnosa među ovim zemljama, ali obzirom na realne mogućnosti BiH, Srbije i Hrvatske u ovom trenutku – to je utopija", kaže Ibrulj.

Zajednički Euro pomogao bi fudbal

Nešto optimističnije na ideju o zajedničkoj kandidaturi za Euro 2020. gledaju u Srbiji.

"Evropsko prvenstvo u fudbalu nije samo takmičenje reprezentacija, već događaj u kojem uživaju i oni koji nemaju mnogo dodira sa najlepšom sporednom stvari na svetu. Odlična je ideja i ne sumnjam nijednog trenutka da bi sve bilo organizovano na vrhunskom nivou. Činjenica je da bez pomoći državnih organa ne bi moglo da se krene u ovu priču i potrebno je da se što pre krene sa konkretnim razgovorima na tu temu", kaže Damir Radović, novinar sportske redakcije Blica iz Beograda.

"Organizacija Evropskog prvenstva bi sigurno pomogla fudbalu na prostoru bivše zajedničke zemlje. Najveći problemi svih nas su slab kvalitet domaćeg fudbala, ogroman odliv talentovanih igrača i katastrofalna infrastruktura. Bolji stadioni, reflektori, veći komfor za navijače, kvalitetnije odrađen marketing, novac od TV prava, daju šansu za jačanje domaćeg fudbala na prostorima sve tri države nakon Evra, samim tim bile bi jače i reprezentacije ove tri zemlje. Kroz ovu ideju prepoznajem ogromnu šansu za napredak fudbala u kompletnom regionu", dodao je Radović.

A odakle nam novac?

Kolega iz avazovog magazina Global, Nermin Mahmutović upozorava na prostu ekonomsku računicu:

"Hvala njemačkom 'Deutsche Welleu' koji je pokrenuo priču, vjerovatno iz najbolje namjere. Hvala najpopularnijoj internet enciklopediji Wikipedia što je na svoje stranice ekspresno uvrstila ovu 'mogućnost'. Međutim, nakon početnog oduševljenja širokih narodnih masa, treba hladne glave konstatovati da od toga nema ništa", spušta loptu na zemlju Mahmutović.

"Sa najvećom zaduženošću od 10.000 eura po glavi stanovnika u regiji i skoro najmanjim ekonomskim rastom od 14 posto, Hrvatska nema ni sredstava ni mogućnosti da se uključi u ovaj projekt. Srbija nije u ništa boljoj situaciji, jer se njen vanjski dug trenutno procijenjuje na 35 milijardi američkih dolara".

"BiH se u odnosu na ove dvije susjedne države nalazi u još katastrofalnijem položaju i prijeti joj bankrot. Kako od države koja grca u dugovima i ne može da nađe model smanjenja javne potrošnje, a istovremeno moli i kumi MMF da joj pomogne kreditom u iznosu od 1,57 milijardi dolara, očekivati da obezbijedi sredstva za kandidaturu, lobiranje, izgradnju visokosofisticiranih sportskih objekata, hotela, putnih komunikacija?!", pita se Mahmutović.

"Uslovno govoreći, čak i da pronađe mogućnost da se zaduži i nekako 'navuče' ova sredstva, BiH nema profesionalne kapacitete u NSBiH kako bi osigurala učešće u organizaciji jedog takvog događaja. Osim ako 'Sulejman Čolaković i bratija' ne računaju na pomoć FIFA-e i UEFA-e koje će ih uskoro suspendovati?!".

Samilost i utopija

"Tu bi se moglo igrati kod UEFA-e na kartu neke samilosti. Odnosno, BiH, Srbija i Hrvatska bi mogle igrati na kartu kako fudbal spaja zemlje i ljude. To bi možda i moglo upaliti prilikom kandidature, ali kada pogledate sa kakvom infrastrukturom raspolažu potencijalni predendenti za domaćinstvo Eura onda je cijela ta priča ništa drugo do utopija. Osim toga, i kada bi se nekako dobila kandidatura, pojavilo bi se more drugih problema između tri države domaćina. Recimo, gdje bi se igralo finale i slično. Dalje, tu je svakakoi problem (ne)sigurnosti na stadionima".

"Kada sve sagledamo, zajednička se kanditatura u ovom trenutku čini i više nego nerealna", smatra novinar Oslobođenja Jasmin Ligata.